Poznata je tvrdnja da se političari danas prodaju poput zobenih pahuljica. Svi su više-manje isti, a na marketingu je da vas uvjeri zašto je njihov proizvod baš onaj koji vi trebate. Iako zvuči pomalo radikalno, istina je da iza imidža svakog dobrog političara stoji sposobna mašinerija PR stručnjaka.
„Prodaja politike“ naziv je dokumentarnog filma o političkom PR-u koji je nastao u suradnji Radio-televizije Srbije i PR Tima Fakulteta političkih nauka, a predstavljen je na seminaru PR Days 2013.
Ukratko, film govori o povijesti političke komunikacije stavljajući naglasak na pakiranje politika i politički marketing kao ključne faktore uspjeha u današnjoj političkoj areni.
Pojavnost političara danas je definitivno u prvom planu. Kada će se tko pojaviti i kako će izgledati, važnije je od onoga što će reći. Ipak, više od svega bitno je da sve zabilježe kamere. Jer ako nije bilo na televiziji, znate i sami, kao da se nije ni dogodilo.
Da bi politički kandidat bio prepoznat u moru sličnih kandidata, baš kao i zobene pahuljice, mora vas natjerati da odaberete njega. S obzirom na to da se na ljude najlakše utječe kada se uspostavi određena emocionalna veza, posao PR stručnjaka je da pronađu način da to i ostvare.
Bitno je stvoriti imidž kandidata koji će javnost lako prihvatiti. Hoće li to biti brižan otac i obiteljski čovjek poput Obame ili pak radni čovjek iz naroda poput Milana Bandića, ovisi o identitetu kandidata, ali i o tome što javnost u tom trenutku traži.
Film nas vodi kroz ključne trenutke u povijesti političkih kampanja i oglasa uz praktične komentare stručnjaka političkog PR-a, Krešimira Macana i Marka Selakovića.
Na kraju, sve se svodi na to da je ekonomski marketing i PR, sa svojim dobrim i lošim osobinama, prešao i u sferu politike.
U akademskoj zajednici mnogo se raspravlja o ulozi PR-a u politici. Dok zagovornici kritičke perspektive smatraju odnose s javnošću “rak ranom” današnje politike, liberalisti u PR-u vide rješenje za političku apatiju. Kritičari tvrde kako PR stavlja formu ispred sadržaja, trivijalizira politiku te na taj način truje demokraciju. Građani nemaju uvid u konkretne političke argumente, već glasuju na temelju dojma o pojavnosti, što u konačnici uništava kritičku javnost koja je u samoj srži demokracije. Liberalisti, s druge strane, uopće ne vide problem u pojednostavljenu politika. Smatraju da je dobro da politika bude jednostavna i sažeta jer tako lakše utječe na emocije građana. Emocije su pak u konačnici glavni okidač za konačan izlazak na glasovanje i sudjelovanje u politici, što i jest cilj demokracije.
Što god mislili o PR-u u politici, činjenica je da on postaje od vitalne važnosti u političkoj komunikaciji. Sudeći prema stranim trendovima, njegov utjecaj će još više rasti.
