Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Novinarstvo u Hrvatskoj, većina će se složiti, danas je na veoma niskoj razini, barem kada govorimo o principima na kojima je ono utemeljeno. Vremena su drugačija, u priču su ušli neki novi kanali komunikacije kojima se novinari moraju prilagoditi ako žele opstati na tržištu. Negdje su u priči s tim usko povezane i društvene mreže koje su u posljednjih nekoliko godina itekako utjecale na ono što možemo pročitati u novinama ili vidjeti na televiziji. Ono što mogu osobno zamijetiti je trend rasta tzv. Facebook novinara. O čemu je točno riječ, otkrit ću u nastavku teksta.
Jeste li ikada otvorili novine ili medijske portale i pročitali vijest poput ove: Dirljiva priča o prijateljstvu malene Anike i policajca osvojila regiju! Znate li koji je izvor te vijesti? Upravo Facebook! Ona je objavljena na osobnom profilu anonimca i policajca Sanjina, a do danas je podijeljena više od 3 000 puta. Pravi mali balkanski viral, što je ključno u činjenici da se našla u jednom od glavnih internetskih medija u našoj zemlji.
Novinar koji je vijest napisao, a urednik objavio, ovako je postao – Facebook novinar te se pridružio jednom novom trendu u svijetu medija. Naime, sve je više profesionalaca koji shvaćaju domet i snagu koju društvene mreže, a posebice Facebook, imaju u Hrvatskoj. Njihov je zadatak, bili oni zaposlenici, honorarci ili pak freelanceri, istraživati Facebookovo prostranstvo u potrazi za novim pričama. Tako je prije nekoliko godina mnogo prašine podigla vijest objavljena u Večernjem listu koja je obrađivala temu ‘sve većeg broja ljudi kojima Luka Ritz ide na živce’. Riječ je o maloljetniku kojeg je skupina huligana pretukla, a kasnije je od posljedica u bolnici preminuo. Luka Ritz nakon toga je postao simbol borbe protiv nasilja među mladima, a u njegovu čast osnovana je i zaklada. U to doba, prije par godina, Luka je bio glavna vijest svih domaćih medija – održavali su se koncerti u njegovu čast, lijepili plakati po cijelom Zagrebu u potrazi za počiniteljima. Istovremeno se na Facebooku počela okupljati grupa neistomišljenika, najčešće mladih ljudi koje je cijela priča oko Luke Ritza, bizarno, živcirala. Novinar je naletio na grupu i zatim objavio vijest o velikom broju ljudi kojima Luka Ritz ide na živce, a kasnije su vijest prenijeli i neki drugi mediji.
Poprilično je jasno zašto je ova vijest postala – vijest. Ova grupa je bizarna, drugačija i donekle potiče na mržnju. Međutim, u toj grupi bilo je tek 450 ljudi prije nego je ugašena. Zašto je mišljenje 450 ljudi (od čega su se neki učlanili kako bi osnivačima objasnili da je grupa morbidna), u zemlji koja ima 10 tisuća puta više stanovnika – bitno?! Zašto to novinari imaju potrebe objaviti i tako cijeloj priči dodatno dati na važnosti?!
Budimo realni, da nije Večernjaka i Indexa, ova grupa ne bi dosegla tih 450 ljudi koliko je imala. Jednostavno je riječ o senzaciji i potrebi da se svakodnevno nađe nešto novo, ‘breaking’ ili bizarno – a gdje je takve stvari bolje tražiti nego na Facebooku. Ljudi na toj mreži imaju potrebu lajkati zaista nevjerojatne stranice, pa jednom kada to postane trend, Facebook novinari to mogu poopćiti i reći da je ‘cijela Hrvatska luda za stavljanjem pršuta na čelo’ iako je riječ tek o 50 000 ljudi koji su lajkali stranicu ‘Pršuting’, a nebrojeno manje ljudi taj isti pršut zaista je ‘poćelilo’ i to objavilo na webu.
Vlada RH – najbolji izvor vijesti!
Koliko smo u zadnjih nekoliko mjeseci pročitali vijesti koje su inicijalno nastale na profilu Vlade RH? Barem desetak. I ne samo to, one imaju svoje nastavke. Dakle, svaki građanin Hrvatske može doći na službeni Vladin profil i objaviti svoju (najčešće) jadikovku o sporom i nepoštenom sustavu, nedostatku posla ili želji za selidbom. Ta objava postaje vijest kada je dovoljno ljudi lajka (zbog toga i naslov članka kojeg čitate, op.a), a zatim ona odlazi u glavne medije kako bi dodatno dobila na važnosti. Jednom kada se ona objavi, a njen autor vidi kakvu je pozornost dobio, u sljedećih nekoliko dana (obično) nam stiže nastavak. Mediji vole takve priče jer sadržaj ne moraju previše komentirati – dovoljno ga je ‘prenijeti u cijelosti’. Također, on je obično emotivan, a u skladu s tim korisnicima zanimljiv za čitanje. S druge strane, autor objave dobiva privid da je ono što je on napisao važno i da će to donijeti neke promjene. Istina je da se svijet i dalje vrti oko svoje osi, a malo toga se u ovoj zemlji nakon medijske pozornosti određenom problemu zaista i promijenilo. Treba li o tome izvještavati? Ne. Riječ je o svojevrsnom vox populi. Na neki način zanimljivo je čuti mišljenje ljudi, ali problem nastaje kada ta mišljenja iskaču s naslovnica novina i portala čime ih se želi predstaviti kao nešto izuzetno važno. Istina je – to je samo mišljenje jednog čovjeka koje je utjecajem medija dobilo na važnosti. Objava postaje vijest kada ju dovoljan broj ljudi lajka, a tisuće lajkova dobit će kada je dovoljan broj medija prenese. Zatvoren krug.
Najveći problem Facebook novinarstva!
Iz osobnog iskustva znam da u medijskim redakcijama postoje novinari kojima je zadatak na Facebooku se sprijateljiti sa što većim brojem poznatih ličnosti koje zatim svakodnevno moraju gnjaviti za ekskluzive i dodatne informacije o već objavljenim pričama. Međutim, u tome zaista ne vidim problem sve do trenutka kada se mediji ne počnu zabavljati time što je Maja Lena Lopatny obukla za večernji izlazak, kao i kada objavljuju ‘istinite’ izjave ljudi koji se lažno predstavljaju, kao što je to svojevremeno bio slučaj s Ivom Sanaderom čiji je intervju novinar Davor Butković objavio nakon što je odgovore dobio e-mailom. Također, u istu kategoriju spadaju i slučajevi kada se profili utjecajnih ljudi ili medija hakiraju nakon čega lažne objave mogu uzrokovati paniku i npr. pad burze. Sve je to pokazao nedavni slučaj kada su sirijski hakeri upali u Twitter račun AP-a i objavili vijest da je Barack Obama ranjen. Burza se srušila, panika je zavladala SAD-om. Srećom, demantij američke Vlade brzo je stigao, ali je cijeli slučaj pokazao koliko Facebook novinari moraju biti oprezni kod prenošenja informacija s društvenih mreža. Novinari ne bi trebali zaboraviti glavno pravilo svog zanata – provjeru informacija. Međutim, u borbi za što većom ekskluzivom za takvo nešto često nema vremena pa se onda i događaju greške poput ovih. Greške koje mogu srušiti burze ili okriviti nedužnog čovjeka. O ovom drugom nešto kasnije.
Ono što je Facebook danas od struke napravio jest to da je stvorio vojsku izvjestitelja. Nema dodatnih pitanja, nema istrage, samo se izvještava o stvarima koje toga možda i nisu vrijedne. Facebook ne može biti zamjena za intervju licem u lice kada novinar, dobar novinar, može procijeniti laže li njegov sugovornik i kada ga dodatnim potpitanjima u istoj laži može i uhvatiti. Također, kada s nekim razgovarate ‘oči u oči’, taj odgovor je stigao od vašeg sugovornika, dok se s druge strane ekrana računala mogu skrivati razni PR-ovci, prijatelji ili ‘mali od kumova sina koji razumije taj Facebook’.
Facebook novinarstvo i njegova budućnost?!
Facebook novinarstvo definitivno ima blistavu budućnost. Pojavom Graph Searcha pronalaženje vijesti nikada nije bilo lakše. Dovoljno je samo u polje za pretragu upisati ‘Photos of Boston Marathon’ i novinar u realnom vremenu dobiva materijale koji su mu potrebni da bi ilustrirao priču, odnosno bombaški napad koji se dogodio u tom američkom gradu, a koji je fotografirao i pratio veliki broj amatera, ali i profesionalaca. Međutim, upravo je ovaj posljednji događaj pokazao i veliki nedostatak društvenih mreža. Koliko god one olakšavale brže širenje vijesti, toliko je širenje lažnih informacija još veći problem. Dovoljno je da jedan novinar ili jedna medijska kuća na svoj profil postavi krivu, neprovjerenu informaciju, a već sljedeći dan cijeli svijet tu informaciju ima na svojim naslovnicama. Upravo se to dogodilo i u vrijeme bostonske tragedije. CNN je objavio vijest kako je policija u potrazi za mogućim sumnjivcem i kako je njegovo ime Sunil Tripathi. Prema njihovim navodima, Sunil je nestao par tjedana prije događaja, pritom ostavivši oproštajno pismo. Tripathi je u trenu postao najtraženiji bjegunac, a u potragu za njim dali su se i na društvenim mrežama Facebooku, Twitteru i Redditu. Međutim, svi su zaboravili na jednu stvar – provjeriti informaciju. Naime, cijela priča o Sunilu počela je na Redditu kada je jedan korisnik napisao da je preko policijskog skenera čuo da traže tog mladića. Kao što se danas zna, policija je uhvatila prave sumnjivce, a na kraju se ispostavilo da Tripathi nema poveznice s njima. Kako to biva – mediji su još jednom optužili krivog čovjeka, a sve zato što su se vodili senzacijom i nejasnim te netočnim navodima s društvenih mreža.
Kako dalje…?
Društvene mreže definitivno su promijenile način na koji novinari obavljaju svoj posao. Međutim, koliko god olakšavale proces istraživanja i potrage za informacijama, toliko su podložne mnogim nedostacima. Novinari moraju zapamtiti da je provjera informacije nužna bez obzira dolazi li sa službenog kanala neke poznate ličnosti ili medija ili je riječ o anonimcu koji je ‘nešto čuo preko policijskog skenera’. Također, gornji primjeri pokazali su da Facebook i ostale društvene mreže mogu olakšati posao, ali da ne smiju postati glavni izvor informacija, barem ne u medijima koji žele biti ozbiljno shvaćeni. Na kraju, Facebook je većini ljudi i dalje dobra igračka i na njemu su spremni izjaviti ono što možda ne bi rekli u javnosti. Treba li tome davati pozornost i izvještavati kao da se radi o nečem bitnom – ne! Pa čak i ako vas lajka 50 000 ljudi.
Kakvo je vaše mišljenje o Facebook novinarima? Mislite li da dobro rade svoj posao? Ostavite nam svoj komentar ispod teksta ili na našem Facebooku, Twitteru ili Google Plusu.
Autor: Davor Igrić
