U zadnje vrijeme po društvenim mrežama se puno toga može svesti na refren: “Should I stay or should I go…”. Zidovi na Fejsu su prepuni krika i bijesa na ovu ili onu društvenu pojavu i svakodnevno se čuje poneki uzdah “gotovo je, idem, selim, tražim vizu za Irsku, Finsku, Island, Farske otoke, Neverland, Narniu”…
Razumijem frustraciju sustavom, procesima, politikama, nepostojanjem politika, nejasnoćama, temama koje nam infestiraju javni prostor. Međutim, tu i tamo, onako zmajski, iznenadno, pojavi se nešto što je vrijedno naše pažnje i što ojača naše osobno sidro koje čuva lađu da ne “postane buri plijen i ne tone s tom lađom, jer je ono dio nje” kako kaže jedna stara pjesma. Nekad nam ohrabrenje dođe, onako, kao niotkud ili iz potpuno neočekivanog nekog našeg paralelnog svemira. Očekujemo ga iz nekih moćnih, korporativnih krugova. Od nekog mudrog političkog think-tanka. Međutim, iznenadi nas ponekad nešto sasvim neočekivano.
Pojavi se poticaj, inspiracija, motivacija, dišpet, snaga iz nekih školskih klupa. Iz jedne škole u Varaždinu. Od tinejdžera koji još strahuju od mature, ali već imaju stav koji žele i znaju izreći svijetu. Njihova poruka se može svesti na jednostavnu zamisao da je u različitosti bogatstvo, da otvoreno i pametno možemo gledati samo ako uklonimo svoje osobne ili uvriježene i, nažalost, društveno predominantne predrasude. Njihova priča, kao i njihova poruka su jednostavne: znamo da je našem društvu potrebna otvorenost, poštivanje različitih, razumijevanje, prihvaćanje. Ta djeca su našla način da nas, u jednom svom kratkom i jednostavnom filmiću, u samo dvije minute, poduče vrijednostima koje su kritično potrebne za razvoj Hrvatske. Bez gromoglasnih budžeta, bez sofisticiranih projekata, rekli su sve što je sadržano u temeljima globalnih ciljeva održivosti.
To su učenici 4h razreda Gospodarske škole iz Varaždina. Svojom jednostavnom, ali snažnom porukom su osvojili prvo mjesto u EU projektu LADDER. Filmić koji su snimili pod naslovom “Don’t let your eyes cover your heart with judgment” je nešto najljepše što smo mogli vidjeti u posljednje vrijeme u lokalnoj beligerentnoj društvenoj komunikaciji. Upitate li me zašto želim živjeti u Hrvatskoj, zašto mislim da ova zemlja ima bolju budućnost, zašto vjerujem u naše nove generacije, molim vas – samo pogledajte ovaj film.
Vrijedi zapamtiti ova imena: Anamarija Žuliček, Ena Anđel, Dalija Poustecki, Jelena Buden, Danica Štriga, Monika Kuzmić, Filip Hadrović, Martina Končevski. To su ljudi u kojima želim vidjeti budućnost Hrvatske. Mladi ljudi koji su nam u dvije minute održali lekciju o tome koliko je malo potrebno da gradimo jedno bolje društvo. Za mene, ovo je jedina, istinska “Croatia – full of life”. Ja želim da za pet, deset godina imam privilegiju glasati za ove ili ovakve ljude, da oni budu bitni u domaćim korporativnim hodnicima i da oni zauzimaju mjesta na naslovnicama medija i u udarnim terminima. Ovi mladi ljudi su već danas zaslužili naslovnice medija i portala, udarne vijesti i gostovanja u emisijama. To je ta Hrvatska u kojoj želim doživjeti svoju penziju. Ponosno i bez straha.
Daria Mateljak jedna je od vodećih hrvatskih stručnjaka u području odnosa s javnošću te korporativnih i državnih odnosa. Odnosima s javnošću u gospodarstvu, politici, upravi te organizacijskim odnosima bavi se više od dvadeset godina. Osim toga, aktivna je u akademskim krugovima kao predavač iz područja komunikacija i strateškog razmišljanja na Sveučilištu u Zagrebu.
