Sretoh nedavno prijatelja koji živi od PR-a. Kako bijaše sezona godišnjih i odavno se ne vidjesmo, a uvelike se divim njegovoj ustrajnosti, a pri tome čuh od drugih „da bi trebao Europom hoditi za poznatim ličnostima“ i kao profesionalac podržati razvojnu strategiju PR-a određenog branda, eto meni tema za razgovor…
Reče – da Europom neće. Dio troškova realizacije prebačeno je na regionalne PR stručnjake. Reče da mu je žao kao profesionalcu što PR strategija i njena realizacija, kako bi se postigao cilj, nije finalizirana prema predviđenom…
Stadoh, začuđeno!
Istina, il’ radiš il’ ne radiš!
Il’ si PR il’ nisi!
U potpunosti shvaćam prijateljev stav jer se sjetih posljedica. Posljedice su dublje od nepotpune strategije PR-a. Posljedica je u neshvaćanju PR-a kao strategije. Posljedica je u shvaćanju PR-a kao troška, kako na regionalnoj tako i na BiH razini.
Kompanije koje imaju PR u Bosni i Hercegovini, a koje su „domaće kompanije“, na ovu uslugu „gledaju“ kao na ispomoć generalnom direktoru, ili predsjedniku grupacije, u izgovaranju riječi, tj. prenošenju informacija novinarima „bez komentara“. Rijetkost je da ijedna „domaća kompanija“ razmišlja o PR-u kao o strategiji. PR kao jedan od integriranih načina komunikacije s eksternim i internim javnostima potpuna je nepoznanica za sistem upravljanja unutar BH kompanija.
Državne institucije, kao i entitetske, ispunjavaju zakonske norme. Reforma javne uprave uveliko je doprinijela uvođenju institucije glasnogovornika. Predvidjela je i odvajanje funkcije PR službenika od političkog glasnogovornika. Naravno, ovo je olakšalo fakultetima produciranje novih novinara na tržištu, ali ne i realizaciju i provođenje radnih mjesta.
Iako na fakultetu Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu postoji odjel za PR, neophodno je apostrofirati i njegovu korisnost/upotrebljivost u praksi. Većina studenata koji završavaju ovaj odjel nemaju mogućnost nešto naučiti o ovom komunikacijskom opredjeljenju, iako su pojedini profesori nagrađivani iz područja PR-a. Na volji studentima je svladavanje teorije, koja je zastarjela varijanta i više nalik propagandi. Jedini zanimljiv projekt koji „izaziva“ praksu je PR Challenge – studentsko natjecanje u PR-u u organizaciji privatne PR agencije PRIME COMMUNICATIONS.
Praktički, fakultet, kako na bachauleratu tako ni na masteru, ne pruža mogućnost doedukacije organiziranjem radionica i ljetnih škola koje prakticiraju pojedine module komunikacije. Uz sve to, silabusi bachaulerata i mastera „nude“ manje od pedeset posto predmeta iz odnosa s javnostima.
No, postoje li uopće PR strategije i, ako postoje, mogu li se one nazvati takvima. U kakvoj poslovnoj sredini one mogu nastati i žele li uopće nastati? Postoji li uopće konkurencija u PR-u? Ovo je samo dio pitanja koja si profesionalci često postavljaju!
Ove je godine Sarajevo bilo domaćin PRO.PR konferencije. Nažalost, izgleda i jedine konferencije koja se i mogla takvom nazvati. Prema praksi u komunikaciji izgleda da su PR stručnjaci u BiH strogo opredijeljeni da nemaju doticaj s kolegama iz regije i inozemstva, ili im isključivo godi određeni kontakt i određene kolege?!
A možda je ipak do strategija, za koje sam sasvim sigurna da ne postoje, jer ne postoji ni praksa u stvaranju PR kampanja, jer gdje komunicirati i zašto kad PR strategija nema?!
