Istraživači Sveučilišta u Pennsylvaniji u suradnji s istraživačima Sveučilišta u Cambridgeu proučavali su više od 700 milijuna riječi i izraza koje je na Facebooku objavljivalo 75 tisuća dobrovoljaca. Cilj je bio otkriti može li računalna analiza jezika na društvenim mrežama ponuditi istu razinu uvida u osobnost pojedinca kao klasične psihološke metode poput anketa, testova, upitnika i sličnoga.
Istraživanje je omogućilo stvaranje računalnog modela koji je predviđao dob, spol i osobnost volontera na temelju njihovih riječi i izraza. Sama su se predviđanja pokazala neočekivano preciznima: istraživači su u čak 92 posto slučajeva pogađali spol ispitanika na temelju njihovih objava na Facebooku. Ne zaboravimo pritom da u engleskom jeziku razlike između gramatičkih rodova zapravo ne postoje pa se spol može iščitati tek iz nekoliko zamjenica (he/she, him/her…) ili pojedinih riječi (mother/father, daughter/son…). Dob su, unutar raspona od tri godine, pogađali u više od 50 posto slučajeva, dok su u pogađanju osobnosti bili slabiji, ali u usporedbi s klasičnim testovima gotovo jednako precizni.
Istraživači naglašavaju da istraživanje nije bilo usredotočeno na izraze i teme o kojima su najčešće govorili muškarci i žene, nego na izraze koji su ih najviše razlikovali. Jezik muškaraca i žena pokazao se gotovo istim i da riječi u oblačićima pokazuju apsolutnu učestalost, oblačići bi bili gotovo identični. No ovo se istraživanje usredotočilo na razlike u jeziku jer su zapravo one važne za razvoj računalnog modela pomoću kojeg bi se najtočnije moglo odrediti je li netko primjerice muškarac ili žena.
Iako je dakle jezik muškaraca i žena gotovo isti, upravo su se razlike pokazale iznimno stereotipnima. Primijetilo se tako da muškarci češće razgovaraju o sportu, videoigrama i ratu te da češće upotrebljavaju psovke i vulgarne izraze. Žene češće razgovaraju o kupnji i kosi, ali i češće upotrebljavaju prvo lice jednine. Vrlo je zanimljiva usporedba upotrebe posvojne zamjenice moj (moja): muškarci je upotrebljavaju češće kad govore o svojoj djevojci ili ženi nego što je upotrebljavaju žene kad govore o svojem dečku ili mužu.
Raščlanjivanje riječi prema dobi očekivano je pokazalo da školarci češće od ostalih govore o školi, a studenti o fakultetskim temama (ali ih dobrano začinjaju psovkama). Ispitanici u dvadesetim godinama nešto se više brinu oko posla, piva i vjenčanja, dok su stariji ispitanici usredotočeniji na svoju djecu i obitelj.
Što se tiče određivanja osobnosti, ispostavilo se da ekstroverti više vole govoriti o zabavama i suprotnom spolu te da upotrebljavaju duže riječi, dok introverte više zanimaju računala, internet i japanski mediji (anime, mange), a i skloni su upotrebi „japanskih” emotikona (ˆ_ˆ). Primijetilo se i da ispitanici koji žive na višim nadmorskim visinama češće upotrebljavaju riječ „planina”, dok neurotični ljudi često spominju izraze „mučno” i „depresivan”. No vjerojatno nitko nije očekivao da je emocionalna stabilnost u uskoj vezi s ljubavlju prema košarci. Naravno, iz ovog se ne smije zaključivati da bavljenje sportom utječe na smanjivanje neuroze (iako bi se ova mogućnost trebala ispitati), naime moguće je da ljudi koji pate od neuroze jednostavno izbjegavaju sport.
Iako je ovo prvo veliko istraživanje ove vrste, istraživači su zaključili da model osobnosti koji se temelji na jeziku društvenih mreža može pomoći znanstvenicima u radu: umjesto da traže milijune volontera da ispunjavaju ankete, u budućim će istraživanjima možda biti dovoljno imati volontere koji će dopustiti da se anonimno analiziraju njihove javne objave na Facebooku ili Twitteru.
Dejana Šćuric
