Pravna nesigurnost novinara, prikriveno oglašavanje te sprega urednika i vlasnika medija glavni su nepijatelji slobodnog novinarstva danas, naglašeno je na tribini Hrvatskog novinarskog društva i Veleposlanstva Kraljevine Norveške održanoj u Novinarskom domu.
Slobonih medija danas nema, ima samo slobodnih pojedinaca, ali i oni će ubrzo nestati zbog ovakve sudske prakse kakvu danas imamo, naglasio je Branko Mijić, kolumnist i nekadašnji urednik Novog lista podsjetivši na nedavni slučaj novinara tog lista Dražena Ciglenečkog, kojemu je prvostupanjski sud naložio isplatu odštete sucu Ivanu Turudiću u iznosu od 150 tisuća kuna zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda te jake duševne boli nastale objavom kolumne naslovljene „Turudić nanosi veću štetu nego Šešelj“. „Pitom nitko ne vidi ništa sporno u činjenici da će se slučaj u drugom stupnju naći pred sudom čiji je predsjednik upravo tužitelj u sporu. Novine jesu roba, ali nisu samo to. One su više od toga, trebaju imati stav i mišljenje. Ako imamo ovakve presude, ona će se ti stavovi ugušiti i sve će pretvoriti u copy paste novinarstvo, kakvog danas imamo u ogromnim količinama“, rekao je Mijić.
Hrvatskoj, nakon ulaska u Europsku uniju, nedostaje adekvatan nadzor koji bi podržao funkcionalni pravni sustav u kojemu se slobodna riječ ne bi kažnjavala nego branila, naglašeno je na tribini. „Istina, danas se doista može pisati svašta, ali oni koji kritički sagledavaju stvari često su na meti moćnika“, istakao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković. „Nekad smo imali političku kontrolu medija, danas imamo savez financijskih centara moći i kriminala“, naglasio je Leković dodajući da će HND, čim se formira nova Vlada, krenuti s nizom prijedloga u vezi medijske strategije, izmjena ključnih zakona, ali i inzistiranjem na provođenju zakona koji su dobri, ali se ne provode.
Mediji su danas itekako slobodni, ali novinari nisu, istaknula je novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić. „Imamo situaciju slobodnih medija u kojima radi gomila neslobodnih novinara. Od novinara se traži korporativna lojalanost. Novinar se tako nalazi u konfliktu – mora birati između lojalnosti firmi ili lojalnosti profesionalnim standardima. Oni koji ne podliježu pritisku, za njih postoje vrlo suptilni načini da ih se udalji iz bitnog, iz redakcije. Ja to zovem pseća kućica. Otamo se ponekad novinaru dozvoli da zalaje, ali to je otprilike to“, kaže Lukić. Jedan od suptilnih načina cenzure je i pretrpavanje novinara poslovima: „Novinari danas rade na pričama zahvaljujući svom entuzijazmu i svom slobodnom vremenu, a ne zato što im urednik to omogućuje. U Hrvatskoj ima puno cenzure, puno neotvorenih i zabranjenih tema. Nećete naći kritički tekst o Ivici Todoriću, o velikim operaterima, o velikim kompanijama. Urednici, čak i kada su profesionalni, mogu odbiti tekst jer procjenjuju da će se redkacija teško nositi s posljedicama neke priče, najčešće tužbama. To je dokaz da postoji autocenzura.“ Lukić također podsjeća kako nema niti jednog tijela kome se novinari mogu obratiti u slučaju pritiska: „Državu ne zanima kršenje zakona o medijima i redkacijskih statuta. Ideja samoregulacije, da novinari sami natjeraju urednike da rade svoj posao, utopijska je sve dok nemate niti jedno tijelo koje će to regulirati.“
Da postoje teme koje su zabranjene suptilnom cenzurom tvrdi i Helena Puljiz, komentatorica T-portala. „Situacija je iznimno teška. Imamo ptpuno nemoćne novinare i moćne medije. Kontekst u kojem se sve to odvija je strašan zbog financijske situacije. Ova kriza iskorištena je da se istisnu oni nepodobni. Plaće u novinarstvu su jako male, od novinara se očekuje da ginu za javno dobro, a svakog trena mogu dobti otkaz”, kaže Puljiz. U takvim oklnostima, nije nikakvo čudo da se novinari, što namjerno, što nehotice, lome pod pritiscima PR industrije koja postaje sve agresivnija. “Istina je da oglašivači traže prikrivene objave, portali su prepuni podvala koje ne možete tako lako otkriti“, tvrdi Puljiz.
Sloboda medija moguća je, ali skupa, naglašava Berislav Jelinić, vlasnik i glavni urednik tjednika Nacional. Odolijevanje pritiscima politike, korporacija i marketinga, stvar je, po njemu, osobnog izbora i intergriteta: „To je tako danas, tako će biti uvijek. To je pitanje savjesti ljudi koji vode medije. Dnevno vodimo rasprave na kolegiima što je vijest a što plasman proizvoda. Tanka je linija između toga. Vjerujem da postoji sloboda medija. To nije lako i zato tvrdim da sloboda košta. Ja dvije godine nisam dobio niti jedan poziv za posao od niti jednog medija u Hrvatskoj. Bio sam nepoželjan svakom poslodavcu i krenuo u svoj biznis. Sloboda izričaja mene košta i ona u ovom trenutku, u slučaju Nacionala, nije tiražna. Ali to ne znači da ona nije utjecajna. Pritiska će biti, to je svakodnevica. Ne mislim da je to nešto dramatično“, zaključio je Jelinić.
Autor: Ema Tarabochia
