Photo: Goran Kovacic/ PIXSELL
Još su na snazi odredbe Kaznenog zakona prema kojima i za istinite tvrdnje, ako sudac ocijeni da nisu izrečene u javnom interesu, novinar ili bilo koji drugi građanin može biti osuđen zbog sramoćenja.
Sramoćenje je kao novo kazneno djelo u Kaznenom zakonu stupilo na snagu 1. siječnja prošle godine a zbog nekih kontroverznih i teško branjivih sudskih presuda i na pritisak Hrvatskog novinarskog društva i općenito novinara, medija i javnosti, Ministarstvo pravosuđa i Vlada krenuli su u izmjene i poglavlja o kaznenim djelima protiv časti i ugleda u KZ-u.
Jesenas je prijedlog izmjena prošao i prvo čitanje u Hrvatskom saboru. Izmijenjeni naziv kaznenog djela bio bi »teško sramoćenje«. U odredbu o (teškom) sramoćenju unijeta je izmjena koja govori o tome da »nema kaznenog djela teškog sramoćenja ako počinitelj dokaže istinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovao u njezinu istinitost.« Ali, uz ograničenje: dokazivanje istinitosti nije dopušteno ako se činjenične tvrdnje odnose na osobne ili obiteljske prilike.
Isto tako, bilo bi uvedeno isključenje protupravnosti »ako je počinitelj njihova obilježja ostvario u znanstvenom, stručnom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, u novinarskom poslu ili obrani nekog prava, a to je učinio u javnom interesu ili iz drugih opravdanih razloga.«
Dvodnevne radionice
Ovog je tjedna u zagrebačkom Novinarskom domu održana dvodnevna zajednička radionica Međunarodnog pres instituta (IPI) iz Beča i Hrvatskog novinarskog društva »Zloupotrebe zakona o kleveti: strategija obrane za novinare i odvjetnike«. Osim predstavnika IPI-ja, došli su i predstavnici londonskog Media Legal Defence Initiative (Inicijativa pravne obrane medija) te predstavnica OESS-a iz Beča, a radionice su moderirali prof. dr. Davor Derenčinović, šef katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, odvjetnica Vesna Alaburić i novinar i književnik Drago Hedl. John Barker je izvršni direktor MLDI-ja, više od 30 godina angažiran je na obrani ljudskih prava a osobito slobode medija i slobode izražavanja. Od 2000. do 2010. bio je direktor Articla 19, poznate organizacije koja štiti slobodu medija.
– Mi smo protiv kriminalizacije bilo kojeg govora, osim jedne vrste govora mržnje koja potiče nasilje. Klevete bi trebale pripadati građanskom pravu. Sigurni smo da i pitanje ugleda pripada građanskoj a ne kaznenoj sferi. Kad je riječ o građanskom sudu i odšteti, trebali bi postojati određene granice visine odšteta, već prema tome u kojoj zemlji se sudi i prema prihodima tuženog novinara, prema prometu medija, sve to treba biti proporcionalno. Imamo primjer Latvije koja je dekriminalizirala sve oblike klevete, ali poslije toga ima pravi bum brojnih građanskih parnica. To prouzrokuje autocenzuru i cenzuru.
Kad se ograničava govor mržnje, onda bi se to trebalo činiti jedino u slučaju poticanja napada i nasilja a ne naprosto kad se riječima napada druga religija ili druga nacija, rekao nam je John Barker.
Zaštita od govora mržnje i diskriminatornog govora trebala bi biti jedina prava razdjelnica slobode izražavanja naspram prava drugih. Ako netko svojim govorom širi mržnju, on može biti i intervjuiran, prije svega ako je javna osoba, političar, zato da bi se razotkkrili njegovi stavovi. Ali je u uvodu poželjno naznačiti o kome se zapravo radi, dati do znanja da je to osoba koja je poznata po kontroverznim stavovima, ili onima kojima širi mržnju.
Kad je konretno riječ o povredama časti i ugleda i tužbama – tužiti mogu samo oklevetane, fizičke osobe ili nasljednici mrtvih osoba, ako žele zaštiti ugled i čast. Zbog povrede časti i ugleda ne mogu tužiti niti skupine ljudi, niti vjerske zajednice, niti udruge a, naravno, ne niti institucije vlasti kao Vlada, Sabor, itd. Poznat je slučaj iz sada već vrlo daleke 1997. godine kada je 22 ministra u tadašnjoj Vladi Zlatka Mateše tužilo tadašnjeg glavnog urednika Globusa Davora Butkovića zbog njegovog teksta »Hrvatska je vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala«. Tužba je odbačena. Nije mogla tužiti Vlada kao institucija nego su svi Matešini ministri pojedinačno tužili.
Linić tužio Index
Jedan od glavnih argumenata protiv posvemašnje dekriminalizacije djela protiv časti i ugleda, dakle, i klevete i sramoćenja i uvrede, je taj da kad se ne bi vodili kazneni postupci, tada bi se sve rješavalo na građanskim sudovima a tamo su dosuđene odštete osjetno više nego na kaznenim sudovima. Zašto, zapravo? U nekim zemljama postoje limiti za odštete za klevetu.
Prof. Derenčinović nam kaže da je to zbog izvjesne mentalne rezervacije. Ako nema druge kaznene zaštite, ako je kleveta dekriminalizirana, onda su odštete u građanskim parnicama više! Istina je da su razina zaštite okrivljenog i standard dokazivanja veći u kaznenom nego u građanskom sudskom postupku, no konačno, okrivljenik može biti optužen i osuđen na oba suda. Zanimljiv je slučaj u kojem je Slavko Linić tužio Index zbog povrede časti i ugleda zato jer je Index prenio Hininu informaciju kako je skupina ljudi u Rijeci iz Riječkog pokreta otpora – Rijeka protiv korupcije demonstrirala protiv Linića. Linić nije tužio Hinu čija je originalna informacija a na Indexu je samo prenesena, očito zbog toga što mu se Index odavna zamjerio. Ali, ima još nešto – Hina je zaštićena sve dok netko ne obznani njezinu informaciju jer dok njezina informacija nije u javnosti, nema je u javnoj komunikaciji ili – zapravo ne postoji.
Treba znati da bi precizni prenositelji svih političkih govora u parlamentu ali i onih na stranačkim skupovima (prema Europskom sudu za ljudska prava) trebali biti zaštićeni. U slučaju procesa Linića protiv Indexa moglo bi biti važno i to je li skup protiv Linića bio prijavljen policiji. Ako jest, trebalo bi biti sigurno da će Index biti ekskulpiran.
Što se tiče sramoćenja, valja pričekati drugo čitanje izmjena i dopuna Kaznenog zakona. Opće dekriminalizacije klevete, uvrede i sramoćenja neće biti, ali u odredbi o sramoćenju moguća su poboljšanja za novinare. Sve to nije dovoljno da bi novinari mogli slobodnije istraživati korupcijske priče, ali nažalost je realnost.
ALABURIĆ: NEMA KAZNE ZA PRENOŠENJE IZJAVA POLITIČARA
Iako Europski sud za ljudska prava ne odbacuje klevetu kao kazneno djelo, kazneni se progon ipak smatra dopuštenim samo u iznimnim situacijama najtežih povreda nečijeg ugleda, koje istovremeno utječu na javni red i mir. Zatvorske kazne se čak i tada smatraju nedopuštenima. Europski sud za ljudska prava u velikoj mjeri štiti prava osobnosti, ali obvezno upozorava kako sankcije ne smiju imati pogubne učinke za slobodu izražavanja. To se načelo odnosi i na opasnost da zbog visokih kazni i odšteta bude ugrožen opstanak nekog medija ili egzistencija novinara. Onemogućavanje novinarima da se brane istinitošću svojih tvrdnji predstavlja grubo i nedopustivo kršenje temeljnih načela slobode govora. Neupitno je pravo iznošenja i uvredljivih mišljenja, ako postoji opravdani razlog takvog kvalificiranja nečijih postupaka. Humor i satiru nitko razuman neće shvaćati kao ozbiljne tvrdnje, pa se takvim oblicima izražavanja na može počiniti kleveta.
Zadaća je novinara i medija slobodno prenositi izjave drugih i izvještavati o parlamentarnim raspravama i drugim događajima od javnog interesa. Zato ne smiju biti progonjeni ili kažnjeni.