Zaštitnici od javnosti su oni koje kontroliraju javni pristup nekoj organizaciji, ustanovi, dužnosniku ili bilo kojoj javnoj osobi. Nešto sasvim drugo je sprečavanje curenja informacija. PG-ovci vrlo često žele biti u isto vrijeme glasnogovornici i zaštitnici od javnosti. No, to je nespojivo i posve je suprotno.
Glasnogovornik/ca je osoba koja govori u ime organizacije, institucije, dužnosnika ili javne osobe. Kako bi to mogao efikasno raditi, on mora upoznati stavove i politike organizacije, ustanove ili dužnosnika za kojeg radi.
Funkcija glasnogovornika može se protezati od same funkcije glasnogovornika kao prezentera, do koordinatora ili voditelja službe za odnose s javnošću. Koliko god se protezala funkcija glasnogovornika/ce u funkciji upravljanja, kao što su odnosi s javnošću/javnostima (OsJ), poželjno je da on/ona sudjeluje ili samo bude prisutna kod donošenja oduka, kako bi ih jasnije tumačio/la.
Glasnogovornik bi trebao biti gotovo stalno dostupan novinarima, jer on zato i postoji kako bi se članovi uprave mogli baviti osnovnim djelatnostima. Glasnogovornik/ca nikako novinarima ne bi smio odgovorititi sa: -Bez komentara, jer to znači da on nije spreman ili da uprava nije dobro shvatila OsJ kao funkciju upravljanja. Od glasnogovornika se niti ne traži komentar, nego već gotov stav i vrlo ga je neugodno čuti kada kaže npr. šefu: -Opet oni novinari, jer niti njega ne bi bilo da nema njih! I to sve spada u neprofesionalnu zaštitu od javnosti.
Jedino kada glasnogovornik profesionalno opravdano može odgovoriti sa: -Bez komentara, je situacija kada npr. novinar pita na konferenciji za novinare nešto što glasnogovornik ocijeni komunikacijski neprikladnim. Glasnogovornik vodi konferencije za novinare, a ne za medije, jer se komunicira s novinarima. No te konferencije prečesto znaju biti konferencije za medije, jer se samo izbifla što se ima, a nisu predviđena pitanja novinara, pa nema ni onoga -Hvala što ste me to pitali. Konferencija za novinare organizira se kada se ima što zanimljivo objaviti ili je od interesa javnosti ili javnog interesa, jednosmjerna komunikacija može se obaviti i priopćenjem.
Poželjno je za novinare, ali i za zainteresiranu javnost napraviti promotivni materijal i podijeliti ga, posebice novinarima, zainteresiranim javnostima i predvodnicima mnijenja, na susretima s novinarima i raznim predstavljanjima. Nedavno jedna naša velika politička stranka organizirala je predstavljanje svog programa. Program je inače dobro napravljen, i sročen, a stranka je platila njegovo tiskanje. Kao rezultat samo je nekoliko ljudi u dvorani imalo tiskani program, na novinarskom pultu isto ga nje bilo. Ali, nekoliko neotvorenih kutija i jedna ovlaš otvorena bili su na ulazu u dvorani. Na ispitu su pali i sigurnost i odnosi s javnošću.
Studija slučaja
Posredstvom TV prijemnika hrvatska javnost mogla je gledati kako novinarka Nove TV Ivana Petrović postavlja pitanja Predsjednici RH u New Yorku, poslije godišnje skupštine UN-a. Na kraju je novinarka pitala Predsjednicu o susretu s srbijanskim predsjednikom Nikolićem na što se njen glasnogovornik upao i rekao otprilike -Ivana sad moram prekinuti nismo se tako dogovorili…
Za pitanje novinarke postojao je interes javnosti jer makar je susret bio na margini događanja, susret hrvatske predsjednice i srbijanskog predsjednika je uvijek za hrvatsku javnost zanimljiv. Postojao je i javni interes jer došlo je do nepotrebnog verbalnog zaoštravanja uslijed i usred migrantske krize u tijeku. Ovdje je došlo do brzog slijeda događanja, pa niti nije mogao postojati neki dogovor oko intervjua.
Što se tiče profesionalne učinkovitosti, pošto spomenuti događaj nije išao u direktno emitiranje, glasnogovornik je mogao pokušati poslije nešto izmijeniti. Istina je i to da Nova TV to nije morala to pustiti u eter, no kako je kasnije sama Ivana Petrović u Intervjuu u Nacionalu rekla –Važno je bilo to objaviti da tako nešto glasnogovorniku bilo koje institucije više nikad ne bi palo na pamet.
Iako javno razračunavanje medija, putem medija ili samih novinara kada se štiti pojedini medij ili čak profesija izgledaju loše, ovdje ipak preteže javni interes za slobodom izvještavanja i pravom biti informiran. Pored toga, glasnogovornik se obratio sjajnoj i priznatoj novinarki i njoj je trebao parirati profesionalnim umijećem, ako je to našao za ispravnim, a ne snagom institucije za koju radi, jer to je jedan od aksioma odnosa s medijima. Tu profesionalnu ravnotežu trebalo bi biti lako postići, jer su djelatnici odnosa s javnošću i novinari u medijima u osnovi novinari, a mnogi od njih u svom profesionalnom razvoju djelovali su na obje strane.
Pored svega, glasnogovornik je u osnovi zamjenski govornik institucije ili dužnosnika i govori većinom kada ovi to ne mogu. On gotovo nikada ne govori kada je u nazočnosti vodećih ljudi institucije ili dužnosnika za kojeg radi, a posebno loše izgleda kada on upada u riječ kada se miješa u postavljanje pitanje. On tada potkopava ugled institucije ili dužnosnika za kojeg radi, a osnovni posao odnosa s javnošću je ugled.
Glasnogovornik nije posrednik u komunikaciji. To su novinari u medijima, on govori umjesto institucije ili dužnosnika. On je jedan od bitnih karika kvalitete javne komunikacije, te nikako ne može biti davitelj javne komunikacije. Ako zbog nekog razloga poslodavac to od njega i traži, ta institucija ili dužnosnik snose posljedice, svog ignoriranja javnosti i prava građana na informiranje, a glasnogovornik je na prvoj liniji.
Ova pojava zaštićivanja od javnosti i zaštitnika od javnosti sve je prisutnija u javnom prostoru. Možemo reći kako je legitimno pravo privatne tvrtke tako koncipirati svoje odnese s javnošću, jer se i to može podvesti pod poslovni rizik. No, to je društveno štetno ako se događa oko ili u javnim institucijama, ili za javne dužnosnike.
Nešto poput zaključka
Skovani naziv PublicGuard ( zaštitar od javnosti) je pokušaj markiranja djelatnika za odnose s javnošću, i to onih koji misle i za koje pretpostavljamo da rade kao glasnogovornici. No oni nisu nastali sami od sebe, nego i zato što pojedini subjekti to od njih traže. Pogotovo je nepoželjno kada netko na radnom mjestu glasnogovornika/ce, pribjegava takvim metodama rada. Glasnogovonik/ca nikako ne može biti PG-ovac. I to ne samo zato što je to krivo ili neprofesionalno od glasnogovornika/ce već je to potpuno suprotno od tog zahtjevnog zanimanja. U spomenutoj nemiloj i neugodnoj situacijji kada je glasnogovornik Predsjednice prekinuo postavljanje pitanja novinarke s velikim N, Ivane Petrović Predsjednici republike, on je time i Predsjednici republike onemogućio odgovaranje na pitanja. Pitanja su bila takva da je za njih postojao interes javnost, a posebno je negativno što je za postavljeno pitanje postojao javni interes, pa je slijedom toga, ugroženo pravo gledatelja za informiranjem. Takvim ponašanjem ugrožena i sloboda medijskog izvještavanja.
Na kraju svi sudionici javne polemike o tome zaključili su kako je glasnogovornik svojom reakcijom ugrozio autoritet Predsjednice, što je sasvim suprotno od onoga što je njegov posao kao dijela odnosa s javnošću. Jer, posao glasnogovornika/ce je: informirati, zastupati i posredovati. Glasnogovornik/ca i postoji kako bi unaprijedio/la komunikaciju kako kvantitativno, a još više i kvalitativno. Ipak svrha ovoga komentara nije žigosanje kolega nego upozorenje na pojavu koja je negativna, ali u porastu. Iako, za nju nisu uvijek krivi samo glasnogovornici/ce!
