Mnogo puta, surađujući na raznim projektima u koje Dhar media kreće ili pak u obnašanju svakodnevnih asistentskih dužnosti (komunikacija s klijentima i dobavljačima), moj posao budu telefonski razgovori s potencijalnim klijentima. I nešto što se može činiti tako nebitno kao kratak telefonski poziv, čini itekako veliku razliku. Ljudi pamte kako su se zbog vas osjećali, a osjećamo čak i onda kada vodimo naizgled beznačajne, kratke (telefonske) razgovore.
Ponedjeljak, 15:30, moj razgovor sa gospođom na viskokoj funkciji u jednoj velikoj zagrebačkoj tvrtci tekao je baš ovako: „ Dobar dan gospođo Blabla (prezime sam naravno izmislila jer bi možda gospođi bilo malčice neugodno bude li došla do ovog bloga). Talija Zadro pri telefonu. Prije nekoliko dana poslah vam mail…“
U pola moje rečenice slijedio je oštar prekid nimalo ugodna tona: “Nisam dobila nikakav mail.“
„U redu, kada već razgovaramo, da vam pojasnim – slala sam mail u vezi…“ pokušala sam nastaviti, ali ponovo neuspješno jer je gospođa uletila sa: „Pošaljite mi mail ponovo. Ne znam o čemu pričate.“
Pa kako bi i znala o čemu pričam kad ni ja iz ovih dijelova rečenica ne bi znala o čem pričam, jer su naprasno prekidane! I tako je razgovor završio.
Gospođa Blabla nije ni svjesna dojma koji je na mene ostavila. Ne razmišlja o tome. Vjerovatno nezadovoljna nekom životnom obiteljskom situacijom, zaposlenjem ili problemom koji je trenutno zaokuplja (potpuno suosjećam da se razumijemo) ostavila je na mene loš prvi dojam. Razgovor koji smo vodile odvijao se prije dosta mjeseci, a još uvijek ga se, zamislite, u tančine sjećam zbog osjećaja koje je u meni projicirao. Slika koju dobijete iz takvog jednog možda beznačajnog razgovora, slika je ne samo osobe koja je odgovorila na telefonski poziv, već i slika tvtke u kojoj ste zaposleni. Slika je nivoa komunikacije koji se u toj tvrtci njeguje.
Na žalost, danas je stanje u Hrvatskoj takvo da su ljudi nezadovoljni poslovima koje rade zbog neadekvatnih primanja, ali sve češće i zbog međuljudskih odnosa unutar kompanija – radi nedostatka razumijevanja (čitaj – empatije). I kada u poslovnom timu nedostaje empatije za drugoga (a ovaj primjer je primjenjiv na sve životne zajednice), razvijaju se loši međuljudski odnosi iz razloga što svatko brine za svoju stražnjicu ne mareći za osjećaje/potrebe drugoga. I onda se to itekako osjeti i izvan tima, tj. na van, u odnosu prema klijentima ili potencijalnim klijentima.
Kada je osoba u timu zadovoljna, kada osjeti da je drugima do nje stalo, kada osjeća pripadnost timu, dobivate motiviranog, lojalnog člana poslovne obitelji koji će jako dobro predstavljati tvrtku.
Zadovljstvo tog člana će se osjetiti i u „sitnicama“ kao što je javljanje na telefonski poziv nekome tko možda trenutno i nema namjeru poslovati s vašom tvrtkom.
Meni je osobno veliko zadovoljstvo kada mi osoba s druge strane žice kaže „Kako ste vi ljubazni! Kako vam je ime?“. Znam da sam odradila dobro onaj prvi dojam za našu tvrtku. I sigurna sam da će se taj, kada prvi puta bude imao potrebe za uslugama koje može pružiti Dhar media, sjetiti načina na koji smo razgovarali. Zato kad sljedeći puta budete razgovarali s klijentima, potencijalnim klijentima ili dobavljačima, pokušajte razgovarati kao s majkom, koju niste vidjeli jako dugo i koje ste željni. Vaša tvrtka će od toga imati benefite. S vašom će tvtkom tada radije će poslovati nego s konkurentskom – jer će se osjetiti da vam je do ljudi stalo.
Ionako smo svi dio jedne velike obitelji – ljudske rase. Zašto se onda ne bismo tako ponašali jedni prema drugima? Kao da smo obitelj. Kao da si pripadamo. Kao da se volimo.
Svijet bi bio ljepše mjesto, ne mislite li?
