Fritz
Kažu da nam svi ljudi unose radost u život – neki svojim dolaskom, neki svojim odlaskom. Ipak, neki svojim odlaskom unose tugu. I ova godina donijela nam je svima i jedne i druge. Promjene… I dok bih prije samo mjesec dana rekla da jedva čekam da prođe ova surova, mračna 2013. obilježena raznim nedaćama: dodatnim urušavanjem poslovnog optimizma, zakonskom džunglom i svom silom glupe i neučinkovite zakonske regulative nametnute od strane nesposobne vlade koja misli da dodatna papirologija stvara novu vrijednost, a sve u nemogućnosti da riješi osnovne državne probleme i uspostavi kontrolu nad državnim financijama (i državom uopće), i najvažnije, odlaskom drage poslovne suradnice u njenoj potrazi za novim iskustvima, već sada mislim drugačije. Promjene… Je li pod utjecajem mirisa cimeta i jabuke, blještavim lampicama i ukrašenim izlozima, ne znam točno, ali razbudi se u meni ovih dana coach. Coach je taj koji prihvaća promjene, ne zapada u letargiju i pesimizam, razmišlja kreativno, “out of the box”, i razumije proces, faze i otpore promjenama. Pa kako mi se onda dogodilo da uslijed promjena osjetim takav strah, da mi je tijelo reagiralo instinktivno – grčem u leđima? Poruka je bila više nego jasna – um nije uvijek jači od tijela. Svijest je slabija od podsvijesti. Strah od novog i nepoznatog, strah od promjene, pa čak i kad je to promjena na bolje (rekla bih da je svaka promjena promjena na bolje, ma kako to u nekom trenutku izgledalo), očito je toliko duboko usađena u ljudsku podsvijest da tijelo reagira kako zna i umije. I tako se ja, tako racionalna i osviještena, ukočih načisto. Išijas, grč mišića, nedostatak zraka, bol u prsima… I dok sam po hitnoj u „Bože mi ‘prosti“ Vinogradskoj proživljavala čari hrvatskog zdravstva (ne ponovilo se), čujem glas svog osobnog vražićka: „Eto ti sve tvoje znanje, duhovnost, puste škole i učenja, bolje da si devedesetih prevezla dva šlepera cigareta ili švercala oružje, nego se školovala po svijetu. Edukacija, osobni rast i razvoj, eto ti, a ukočiš se k’o neka baba na obični JOPPD obrazac…“, rugao se moj nervus ischiadicus mom mozgu. „Sve se događa s razlogom i na najbolji mogući način.“, cerekao se dalje vražićak citirajući me zlobno. Inače me zna posjetiti kad Linić uvede neki novi porez za glupe poduzetnike pa se upitam što mi je sve ovo trebalo. Zove se Fritz. Taj vražićak.
Ali prošlo je i to… Znam da će mi promjene u životu, poslovne i privatne, donijeti nova iskustva, ljude, novi zamah. Znam da imam prijatelje koji me podržavaju i trebaju, obitelj, ljubav, posao koji volim. Ali nisam ja veslo sisala. Evo vraćam udarac: pišem o tome, razgolićujem i suočavam se sa strahovima, obznanjujem svima da i mi, kojima je posao pomaganje drugima u borbi sa strahovima, imamo svoje strahove. Bacam i ovoga puta rukavicu u lice ovoj promjeni i idem dalje. Gle, Fritz, postoje 4 sobe promjene – već sam izašla iz sobe negiranja, sad sam upravo napustila sobu kaosa i kucam na vrata inspiracije. Već vidim kroz odškrinuta vrata nova lica koja mi mašu s osmijehom na licu i zovu da se pridružim u igri novog, uzbudljivog, nepoznatog, zabavnog… I gle, vidim tu i neke ljude za koje nisam imala vremena do sada, u novom svjetlu, s nekom novom energijom. Veselim se 2014. godini. Zahvalna i ovoj na odlasku, bez koje u novu ne bih mogla ući.
I, što sad kažeš, nervus ischiadikuse? Fritz? Gdje si?
Božić
Naljutili su me neki dan neki podrugljivi postovi na Facebooku koji kažu da bi ateistima i agnosticima trebalo zabraniti da slave Božić. Što oni imaju jesti purice, paliti svjećice i okupljati se na obiteljskim druženjima? Neka idu na posao, heretici, kad ne vjeruju… Pa dobro, tko vas je tako učio? Zar vam na vjeronauku nisu rekli da je Božić više od vjerskog praznika? Božić nije jedan dan u godini, Božić nije samo proslava rođenja Kristova, Božić je stanje duha u kojem se mirimo i družimo sa sobom i drugima, obitelji, prijateljima, Božić je vrijeme davanja i razmjene, sinergije i radosti života. Eter dobrote. Vrijeme za „pospremanje“ duše. Mjesto susreta svih – vjernika i ateista, agnostika, svih koji žele sudjelovati u njegovu slavlju i zajedništvu zajednice. I da se izrazim modernih jezikom, jedan je od najplemenitijih evenata koje je najveća PR agencija na svijetu, Crkva, organizirala za svoje klijente i simpatizere. Sretan Božić svima, uz prezrivo „pih“ onima koji ne razumiju njegov viši duhovni smisao.
Inače, sviđa mi se trenutni predsjednik uprave. Za svoju neposrednu, srdačnu i iskrenu komunikaciju proglašen je, zasluženo, komunikatorom godine.
Dileme
Ovih dana sastanem se u istom danu s dvjema osobama: prijateljicom i liječnicom i obje mi se iskreno požale na odluke njihove već odrasle djece. Jedna je tužna jer joj je kći odlučila s dečkom napustiti zemlju, jer ovdje nema budućnosti za njih. Liječnica pak jer njezin dvadesetogodišnji sin, iako ima sve uvjete, podršku roditelja, financijsku pomoć, ne želi otići u inozemstvo! A po njenom mišljenju, ovdje nema budućnosti za njega, kako to ne razumije?
Ljudi, je li to moguće? Ista situacija, potpuno oprečan stav. I tako odradih coaching 2 u 1: imamo li mi pravo nametati našoj djeci naš sustav vrijednosti? Mi, koji smo odrastali u drugim uvjetima, socijalno zaštićenoj i ekonomski uravnoteženijoj atmosferi, dok se znanje i obrazovanje cijenilo, kad smo bili sigurni da ćemo nakon završenog fakulteta relativno brzo dobiti posao? Na stranu ekonomske migracije niže obrazovanog stanovništva, ali intelektualci su nakon završenog fakulteta odlazili u inozemstvo samo privremeno, da bismo se specijalizirali i vratili se u svoju zemlju. Tko od nas ima pravo od naše djece, koja rastu u ovim nesigurnim, potpuno nepredvidivim vremenima rapidne ekonomske i socijalne propasti naročito srednjeg sloja, očekivati da imaju naš sustav vrijednosti? Mi smo gradili samopouzdanje na znanju, jer smo dobili priliku. Oni je nemaju. Žive u globaliziranom svijetu, za njih granice nisu tako čvrste kakve su bile nama. Biti „stranac“ u nekoj zemlji ima neko sasvim drugo značenje nego u naše vrijeme. Oni rastu u bilingvalnom svijetu, prilagodba neće biti tako teška kao našim “Gastarbeiterima” 60-ih. Kako u jednoj kolumni piše ovih dana Jurica Pavičić, nestalo je institucionalnog, organiziranog rada u Hrvatskoj, i to ima svoje posljedice.
Ne možemo ih zaustaviti da odu živjeti negdje drugdje, jer im ništa ne možemo obećati u ovoj zemlji.
To je priča za prijateljicu.
No, isto tako, nisu svi željni svijeta. Primjer je doktoričin sin. Ako smo mi roditelji koji misle da je život u inozemstvu vrjedniji od života u Hrvatskoj, imamo li pravo to očekivati od našeg djeteta? Ne žele svi otići, nemamo svi iste kriterije. Nemaju li i ona naša djeca, koja to žele, unatoč političkom i ekonomskom ponoru u kojem se ova zemlja nalazi, pravo ostati živjeti, stvarati i raditi u svojoj domovini? Nemaju li oni pravo reći – volim ovu zemlju, tu su moji prijatelji, to je moj grad, moj jezik, tu je moja budućnost?
Imamo li pravo od njih tražiti da se isele samo zato jer znamo da može i treba biti bolje? Jer, tko će to „bolje“ izgraditi ako ne oni – koji ostanu? Oni najtvrdoglaviji?
Dragi naši čitatelji, svi vi koji ste ostali i koji ćete tek otići, u oba slučaja ste u pravu. Živite život koji odaberete sami i budite sretni sa svojim izborom. To je ono što Vam želim ja i tim iz Cicerona!
Neka su vam sretni svi vaši izbori koje učinite u 2014.!
Fritz, sretna i tebi 2014. i vidimo se!
