Photo: Marijan Susenj/PIXSELL
PREZIR – SVE JE VIŠE KOMUNIKACIJSKIH PROBLEMA U BANSKIM DVORIMA
S jedne strane prečesto je vrlo loša Vladina komunikacija s javnošću, a s druge strane mediji su se evidentno trivijalizirali i manje-više puno se više pažnje posvećuje marginalnim stvarima, nego bitnim problemima.
Ivica Račan, koji je bio SDP-ov predsjednik više od 16 godina, možda je prvi kod nas koristio izraz „medijska Hrvatska“, da bi u drugom dijelu svog premijerskog mandata (a trajao je od 2000. do jeseni 2003.), kad su stvari krenule lošije, tim izrazom napravio razliku od onoga što bi trebala biti prava, zbiljska Hrvatska. Dakle, mediji su, mislio je Račan, iskrivljavali i patvorili sliku Hrvatske, odnosno sliku rada njegove Vlade koja je, u ono nesumnjivo bolje vrijeme, bila osjetno uspješnija od sadašnje Vlade. No, bila je i strahovito opterećena brojnim međukoalicijskim sastancima šest predsjednika stranaka i petljanjima pa se smatra da je i glavni razlog izbornog poraza SDP-a i HNS-a 2003. godine baš bilo to beskrajno međustranačko usuglašavanje i potreba za zadovoljavanjem mnogo partnera, koje je građanima dojadilo. Raskopčani lajbeci i puno krokodila u omanjoj bari stalno je slabilo vlast pa su građani vratili žezlo HDZ-u.
Račan koji je bio pristojniji i otvoreniji prema novinarima, nego što je to danas Milanović, ipak je pred kraj svog mandata, dakle, gubio s njima strpljenje i predbacivao im da ne vide ono što je Vlada učinila i što čini, odnosno da oslikavaju iskrivljenu stvarnost.
Konflikt počinje kad su ministri zadovoljni s ostvarenim rezultatima, a mediji kao ni građani ni uz pojačanu dioptriju ništa od toga ne vide – e, onda se javlja ideja o toj paralelnoj „medijskoj Hrvatskoj“ koju, obično tako misle oni na vlasti, produciraju njihovi neprijatelji i reketari, odnosno opozicionari sviju vrsta. Nakon izvjesnog vremena, malo je tko od njih visoko na vlasti skroz siguran da tu nema neke skovane zavjere.
Osobni animozitet
U posljednjih nekoliko mjeseci sve vidljivije je da je premijer Zoran Milanović nezadovoljan medijima, čak se čini da ih gotovo prezire. Prije nekoliko dana Anka Bilić Keserović vodila je za HTV s premijerom dvadesetminutni intervju koji je bio prilično napet jer je Bilić Keserović inzistirala na temi odnosa Milanovića i ministra Slavka Linića, a premijer je želio druge teme. Neki su komentirali da je premijerov odnos prema novinarki bio skandalozan, iako nikome, izgleda, to nije više neočekivano nego uobičajeno. Dalo se očitati i ponešto osobnog animoziteta prema toj novinarki, zapravo se čini da je Milanović u pravilu nezadovoljniji novinarkama nego novinarima.
Zapravo, svaka novinarka i novinar, koji su pred njim, znaju već što ih čeka pa se valjda za slavu takvog trenutka to i lakše da pregrmiti. Dovoljno je reći, kao Mislav Bago poslije intervjua, „već sam šest premijera ispratio…“, mislio je, valjda – pa ću i tebe sedmoga.
Načelno, naravno da su novinari i mediji tu da najprije preslušavaju one koji imaju vlast, a onda tek opoziciju. Vlast mora biti na zdravom udaru i pod nekoliko puta većim medijskim pritiskom nego opozicija, inače nema ništa od demokracije i nadzora, a to je njihova glavna slobodarska uloga u društvu. To je jasno. I Milanovića i SDP novinari će pustiti na miru, ako ikada izgube i siđu s vlasti.
Tomislav Karamarko puno je izdašniji materijal za medijske cake, šale i pošalice, nego Zoran Milanović. Primitivan je i sve maloumniji u javnim istupima, ali on nije toliko na tapeti jer, nasreću, ne obnaša vlast.
Opća podrška
Ima i danas nekih analitičara koji kažu da, osim slabo utjecajnih radikalno desnih medija, glavni mediji i dalje podupiru Vladu, no to ipak više nije točno. Prvih nekoliko mjeseci Kukuriku koalicija imala je zaista skoro opću podršku medija, a problemi su se javljali najviše u odnosima novinara s prvim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem koji je bio neka vrsta gromobrana.
Onda je prije nešto manje od godinu dana premijer iskritizirao intervju s Ružom Tomašić u Dnevniku 3 HTV-a, nakon čega je sutradan smijenjeno troje urednika na HTV-u. Iznenadilo je sarkastično priopćenje iz Vladinog ureda za odnose s javnošću nakon te smjene. Pa je premijer bio nezadovoljan zbog reza u jednoj njegovoj izjavi na Novoj TV u kojoj se čulo da je u Hrvatskoj bio građanski rat, za razliku od Finske u kojoj nije bilo takvog rata. Onda se okomio na profesora iz Špičkovine ili Vukovine koji je govorio o građanskom ratu u Finskoj, to se doživjelo i kao okomljavanje na Špičkovinu ili Vukovinu, tj. na provinciju kao takvu, i tome slično. Dosta toga nepotrebnog zna izgovoriti premijer Milanović, a opet istina je da se glavni problemi medijski stvaraju vrlo često od nekih štikleca koji su nevažni u odnosu na ključne teme u zemlji.
S jedne strane prečesto je vrlo loša Vladina komunikacija s javnošću, a s druge strane mediji su se evidentno trivijalizirali i manje-više puno se više pažnje posvećuje marginalnim stvarima nego bitnim problemima.
Poneki novinar smatra čak da su općenito hrvatski mediji danas jedno od najlošijih sfera društvenog života, da su naši novinari, kolege mahom obične neznalice i budale i da se u medijima forsiraju potpuno krivi problemi, ali istodobno nije nikakav problem biti Milanovićev trbuhozborac i to bi se trbuhozborstvo valjda trebalo promovirati kao autentično novinarstvo.
Visoki izvor
Sličan je i problem „visokog izvora iz Vlade“. Dakle, neimenovan netko, a zapravo premijer, poručuje preko svog novinara i tako anonimno medijski plasira, a sutra-preksutra to isto objavljuje javnosti i pod premijerskim imenom i prezimenom. Za redakciju je to u početku dobro jer ima ekskluzive koje nemaju drugi, znači medij je konkurentan, uredništvo i redakcija dobro obaviješteni. I sve je to super još i dok se mogu iščitavati ti tekstovi kao autentični dokument o tome što premijer misli kad govori neformalno i anonimno, dakle, kad je najotvoreniji i najiskreniji. Ali, problemi nastaju vrlo brzo ako novinar ostaje na tome i nema u kasnijim tekstovima nikakvog kritičkog odmaka od tih stavova. Zbog toga onda ubrzo i redakcija gubi na vjerodostojnosti jer se onda cijelu redakciju ipak može početi doživljavati kao neki novi Vjesnik, koji je bio igračka u rukama političkih moćnika.
Osim s jednom vrlo jakom novinskom kućom, vrh SDP-a i Vlade nezadovoljan je i s Hrvatskom radiotelevizijom, a istodobno HDZ-ova i ostala desna opozicija optužuje baš HTV da je direktna politička transmisija koalicije na vlasti. Čudno, a pritom Milanović kaže da ga ne zanima program HRT-a, nego jedino HRT-ove financije. I vjerojatno ga ne zanima, odnosno višak mu je.
Od toga, da je izmijenjenim Zakonom o HRT-u, a u odnosu na nekoliko ranijih zakona, doista HRT stavljen pod moguću političku kontrolu, opozicija pokušava dokazati da SDP i HNS kontroliraju informativni program HRT-a, što zaista nije istina. I HRT-ovi dnevnici i druge informativne emisije, da ne govorimo o četvrtom kanalu HTV-a, kritički su raspoloženi prema vlasti.
Ne smije se pravdati ničiji novinarski neprofesionalizam i pretjerana medijska glad za čudesnim napuhivanjem senzacija, a toga ima napretek. No, s obzirom na to da Vlada i premijer navodno nisu digli ruke od još jednog parlamentarnog mandata (bez obzira na primjer Winstona Churchilla) – taj se mandat ne može dobiti bez nekih vidljivijih, pa i uvjerljivo prezentiranih uspjeha, ali ga je teško dobiti i kad je komunikacija s javnošću loša i kad se novinare i javnost omalovažava ili potcijenjuje.
M. Grbeša: Odnos političara prema javnosti ponižavajući
Nisu samo kod nas političari frustrirani medijima. Zemlja u kojoj je to eskaliralo bila je Velika Britanija pa je Blair govorio o tome kako su mediji loši. Ali, to je sve bilo na jednoj razini demokratske rasprave. Ono što je problem kod nas je to što nismo razvili institucije, niti medijske niti institucije javne vlasti pa se ti odnosi svode na pojedince, kaže nam dr. Marijana Grbeša, docentica na Fakultetu političkih znanosti.
Ne postoji politička kultura u tom smislu i institucije koje će te odnose držati u nekim okvirima. Političari imaju razloga biti nezadovoljni medijima jer su kod nas standardi medijskog izvještavanja dosta niski i srozani, ali s druge strane, način javne komunikacije vlasti, Vlade, itd. prema javnosti je izišao izvan svih onih pojmova u kojima se te stvari danas analiziraju. Ne možete to objašnjavati niti u kontekstu PR-a, niti spina, to je izišlo izvan okvira i to je loše. Odnos prema javnosti je postao omalovažavajući i ponižavajući.
I postoji i dalje evidentna veza između medija i vlasti i to je opasno. Imate osjećaj da su neki (privatni) mediji pamflet vladajućih. Pa mislim da je danas odnos politike i medija opasan i da je način na koji se političari odnose prema novinarima i prema javnosti izrazito nezdrav, kaže Marijana Grbeša.
Piše: Zdenko Duka
