Foto: Dusko Marusic/PIXSELL
Pravo novinarstvo ne štedi moćnike, pa tako ne štedi ni političare. Postoji teza, na simboličkoj razini, naravno, da novinari političare gledaju preko nišana i da je to za dobrobit javnosti najzdraviji odnos novinara prema političarima.
Širenje ozračja optimizma jedan je od važnijih komunikacijskih poslova vlasti, pa je tako i u Hrvatskoj. Koliko ljudi više budu vjerovali vladajućima da dobro vode zemlju, da Hrvatska ide u pozitivnom smjeru i da većina nas vjeruje u bolju budućnost – to će politička elita koja odlučuje imati više manevarskog prostora da provede ono što želi.
Bilo da je to što provodi stvarno dobro, napredno, za dobrobit većine ili pak da su rješenja diletantska, a rad vlasti neefikasan. Ozračje ovisi, dakle, dobrim dijelom o tome kako neka politička elita prezentira svoj rad.
Ali širenju optimizma bez pokrića odmažu i trebaju odmagati objektivni, kritički nastrojeni novinari, oni koji ocjenjuju situaciju vjerodostojnim mjerilima i čiji je cilj poticanje, pa čak i edukacija kako bi javnost postajala zrelija. Da se ne da varati od loših političara i da tako prisiljava političke elite da budu kvalitetnije i odgovornije.
Bez poštede
Pravo novinarstvo ne štedi moćnike, pa tako ne štedi ni političare. Postoji teza, na simboličkoj razini, naravno, da novinari političare gledaju preko nišana i da je to za dobrobit javnosti najzdraviji odnos novinara prema političarima. No nedavno je iz ureda v.d. glavnog urednika Prvog programa HRT-a Brune Kovačevića odaslana preporuka na adrese šefova, odnosno urednika produkcijskih odjela, od zabavnog i dokumentarnog programa, pa do programa za mlade ili pak informativnog, koja glasi: »Način prezentacije sadržaja treba buditi optimizam, jačati samopouzdanje i samosvijest gledatelja, graditi povjerenje među ljudima i pozitivne emocije«.
Lako je primijetiti da je to forsiranje optimizma u neskladu sa Zakonom o HRT-u koji nalaže da HRT mora „trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno“ informirati javnost o činjenicama, događajima i pojavama u zemlji i inozemstvu od javnog interesa.
Sredinom travnja je u povodu Uskrsa kardinal Josip Bozanić na propovijedi višekratno naglašavao da je »zabrinjavajuće kako se u posljednje vrijeme u javnosti gotovo programirano stvara ozračje nezadovoljstva, u hrvatskom društvu uporno se traži ono što ne valja i to se često generalizira, prešućujući sve dobro i pozitivno«.
Te su ocjene stubokom različite od njegovih ranijih stajališta dok je na vlasti u Hrvatskoj bila lijeva koalicija. Tada je na Zagrebačkom sveučilištu vidio ponovno usvajanje duha komunističke diktature.
Proizlazi da kad je na vlasti HDZ s nekim svojim partnerima, tada je sam vrh Crkve zadovoljan vladajućim političkim trendovima i zabrinut kritikama koje dolaze iz liberalnih i lijevih intelektualnih i političkih krugova. Kad vladaju liberali, onda je obratno – onda Crkva ukazuje na loš smjer kojim zemlja ide i čak vlast uspoređuje s onom iz vremena jednopartijskog socijalizma. Ovisi o tome tko govori i onda kako gleda na ovu našu zbilju – boji li sliku mračnim bojama ili farba ružičasto.
Imati mjeru
Više puta se o potrebi širenja ozračja optimizma izjašnjavala i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. No kako nazvati onu njezinu izjavu u noći kada je dobila predsjedničke izbore, kad je rekla da će Hrvatska biti među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama Europe i svijeta !? To je bilo i smiješno i žalosno i vrijeđa pamet svih nas; nemoguće je da se tako nešto dogodi, ‘ajde da kažemo, barem 30-ak, 40-ak godina. A možda, čak vjerojatno – nikad.
Prema tome, valja imati određenu mjeru, što objektivniju, analizirati i ocjenjivati stanje onakvim kakvo ono jest. Jedino tako i optimizam ima svoju realnu podlogu.
Redovito mjesečno istraživanje agencije Promocija plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop početkom svibnja pokazalo je da za 76 posto hrvatskih punoljetnih građana Hrvatska ide u krivom smjeru i to je rezultat koji se približio razini zabilježenoj na vrhuncu prošlogodišnje krize vlasti. Rezultat iz lipnja u istom istraživanju nešto je ipak svjetliji – 73 posto građana svjedočilo je o krivom smjeru Hrvatske.
Jesu li tu pesimističnu situaciju stvorili mediji? Možda bismo mogli to reći kad bismo željeli živjeti u nekoj totalitarnoj zemlji u kojoj ne bi ni bilo sličnih ispitivanja i u kojoj se građani ne bi ni usuđivali ocjenjivati situaciju kao potpuno besperspektivnu.
Ali slika koju su stvarali mediji bila je realna. Mi smo u društvu zemalja EU i uspoređujemo se i mjerimo sa zemljama tog društva. A tu smo na dnu, gotovo svi od kojih smo bili bolji su nas prestigli, barem prema ekonomskim pokazateljima. Nitko ne smije pred tim pokriti ni oči ni uši.
Kakva je sadašnja situacija nakon sklapanja sporazuma HDZ-a i polovine HNS-a? Može se očekivati neznatni rast optimizma jer će Vlada neko dogledno vrijeme biti relativno stabilna, s vrlo tankom većinom. Može se i očekivati da će ta Vlada potrajati sve dok Andrej Plenković i HDZ ne odluče drukčije.
Na novinarima je da analiziraju
Ali ono što je loše i što je dublji društveni problem, to je da je ovo hrvatsko društvo bez prezentnih društvenih vrijednosti. Ne znamo za što se zalaže gotovo ni jedna stranka, koja društvena i ekonomska rješenja nudi, jesu li ta rješenja provediva i na što ta stranka nikada neće pristati. Šibicarska trgovina je nešto najvažnije, ona je prvi i gotovo jedini zakon, važan je zbroj ruku za održavanje vlasti. Sve drugo što se navodi kao objašnjenje – teška je demagogija i populizam. To vrijedi gotovo za sve danas relevantne stranke.
Ako je tome tako, a teško je osporiti, onda ne možemo biti optimisti. Nije moguće i glupo je idealizirati politiku, ali je pogubno gledati kako ona ne gleda ni tri koraka naprijed, kako je, što se budućnosti tiče, ona slijepa; nije ni srednjoročna, a kamoli dugoročna.
Ako se na samom početku 90-ih godina prošlog stoljeća idealizirala višestranačka demokracija, pa smo možda mislili kako će samim tim biti rukopoložena svjetlija budućnost Hrvatske, svi smo se iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu temeljito osvješćivali.
A novinari su ti koji, ako tako to doživljavaju, trebaju iskazati da je ovo društvo praktički bez putokaza i ideala, osim, naravno, onih uglavnom demagoških, lažnih i antiprosvjetiteljskih.
Zasad, dakle, nešto više od 70-ak posto građana misli da je loš smjer kojim nas vlast vodi. I to treba uvažavati bez obzira na izborne rezultate. Na novinarima je da analiziraju zašto je to tako, što su hrvatski vladajući do sada promašili, što da čine da ne promašuju dalje.
Ali, ne treba očekivati previše. Prije šest-sedam godina izgledalo je da su hrvatski mediji u nekom prosjeku čak malo bolji, kvalitetniji od prosjeka hrvatske politike, hrvatskih institucija, pa čak i hrvatskog društva. E, sada mediji nisu više ništa bolji od tog prosjeka. I oni su sve više trgovački, a sve manje programski i vrijednosno orijentirani.
