NAPLATA PODATAKA O VLASNIŠTVU TVRTKI
Skrivanje informacija o vlasništvu tvrtki – pod svaku cijenu
Pritisnuta politikom Europske unije da objavi sve podatke koji nemaju oznaku tajnosti, hrvatska politika odlučila je podatke, kad ih već ne može sakriti – naplatiti. Pokazuje to i javna rasprava Odluke o uvjetima za dostupnost podataka sudskog registra prema kojoj će se naplaćivati podaci o vlasnicima tvrtki i tko njima upravlja. Mjesečno bi to stajalo 200 kuna, pa se cijena doima proizvoljna, odnosno kreirana na temelju nepoznatih kriterija.
Istovremeno, europska obvezala je države članice da javno objave pristup informacijama o stvarnom vlasništvu tvrtki, a naknada za ovu uslugu – ako se mora naplatiti – ne smije prelaziti administrativne troškove.
Isto stoji u Zakonu o pravu na pristup informacijama – samo iznimno tijelo javne vlasti može naplatiti više: ako se financira iz vlastitih, a ne proračunskih prihoda, ili ako prodajom tih informacija pokriva troškove njihovog prikupljanja i objave. Niti jedan od ovih izuzetaka ne odnosi se na informacije iz sudskog registra u koji su se tvrtke obavezne upisati i tu registraciju platiti.
No, onda je u rujnu prošle godine Vlada donijela Uredbu o troškovima ponovne uporabe informacija i popisu izuzetaka dodala da je dovoljno propisati ga zakonom ili na zakonu utemeljenom propisu. Uslijedile su izmjene i dopune Zakona o sprječavanju pranja novca gdje cijenu pristupa informaciji o stvarnom vlasništvu određuje ministar financija, pa izmjene i dopune Zakona o sudskom registru koje su uvele plaćanje naknade za otvoreni pristup i ovim podacima.
Iz navedenog bi se dalo zaključiti kako hrvatske vlasti žele ograničiti pristup podacima o vlasništvu tvrtki usprkos tomu što ih je Europska komisija izdvojila u kategoriju visokovrijednih skupova podataka kojima bi pristup trebao biti otvoren i besplatan. Usprkos predloženim preinakama Direktive o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora koja ih namjerava učiniti besplatno dostupnima, a u travnju ove godine prošla je prvo čitanje u Europskom parlamentu. Usprkos činjenici da otvoren pristup javnosti ovim podacima, prije svega novinarima i nevladinim organizacijama, omogućava bolju kontrolu poslovnih transakcija i financijskog sustava – pa time i manje prostora za korupciju i zlouporabe.
Dodajmo tome i činjenicu kako je Hrvatska jedina europska zemlja koja i dalje nema provedbenu politiku otvorenih podataka – dokument postoji već gotovo godinu dana, no akcijski plan još nije donijet – i dobit ćemo pravu sliku transparentnosti političkih elita i njihove spremnosti da preuzmu odgovornost pred svojim biračima.
