Zašto nas sve što je novo mami i vabi, tako nam je privlačno i neodoljivo? Je li to u nekom ljudskom genomu ili je samo popratna pojava civilizacijskog napretka? Nisam izučavala puno povijesnih djela koja su o tome govorila, ali koliko sam uspjela pronaći, čovjek je uvijek rado volio novo, a grupa, establišment i običaji su ga ili prihvaćali ili odbacivali, ovisno o trenutku povijesnog razvoja. Još u vrijeme pračovjeka, novo je uzbuđivalo čovjeka, pronalazak novih pašnjaka, voćki, vrsta, sredstava, pronalazak novih žena za stalno obnavljanje vrste, novih pećina za veće obitelji… U nekim razdobljima, poput srednjeg vijeka, dugo su razni upravljači društvenim zajednicama tvrdili da su novosti “đavolja djela“ i obeshrabrivali novitete, često na štetu društvenog napretka.

Novo samo po sebi nije ni dobro ni loše. Ako govorimo o novostima u znanosti ili razvoju tehnologija možda možemo naći više argumenata za naklonost prema novom, jer ono sa sobom nosi i napredak ili koristi za čovječanstvo. Međutim, ako govorimo samo o novome kao nečemu što nam je zabavno i naoko lijepo i simpatično, onda govorimo o prolaznim vrijednostima.

Koliko nas žena kad kupimo neku novu krpicu ili “aksesoar“ jedva čekamo kad ćemo to staviti na sebe i prošetati? Možda i neki dečki nisu imuni u tom pogledu? Nove gedžete volimo ne samo ili primarno zbog koristi koje nam tehnologije omogućavaju, već i zato što se nikad odrasla djeca u nama ne prestaju oduševljavati ili zabavljati novim. Često se pritom i ponašamo kao djeca – nakon što nam to novo dosadi, promijenimo svoj odnos prema njemu.

Uzbuđuju nas tako i trendovi, pojave, društvene interakcije ili ponašanja. Tako danas mnogi fotkamo “selfie“ i objavljujemo na društvenim mrežama, natječemo se tko će napraviti luđi, originalniji, smješniji. Selfie je došao i do dodjele Oscara. U stvari ono što proizvodimo su, većinom, osim u ekstremnim slučajevima, loše fotke ljudi koji su se nagurali zajedno. Nije tehnika ništa novo, imam takav jedan zgodan selfie iz 1990. koji smo fotkali polaroid aparatom mi ekipica na Europskom prvenstvu u atletici u Splitu. Stalo je nas pet-šest na veličinu fotke za osobnu iskaznicu. Ono što je novo je trend pokazivanja i dijeljenja. Sada svi plešu na “Happy” i misle da je to vrhunski štos. Loša pjesma koja nikad ne bi izazvala nikakvu pažnju da je ljudi nisu počeli plesati u raznim kontekstima i nabili neko potpuno besmisleno svjetsko natjecanje u plesanju. Ljudi se lako okače na trendove.

Sve spomenuto je većinom benigno i potpuno bezopasno (osim ako se netko ne potrga dok snima selfie na vrhu neke planine). Međutim, kad gomile ljudi potrče za novim u nekoj društvenoj pojavi, onda to može imati raznih posljedica. Nove, a nedovoljno propitane ideje u poduzetništvu koje se mogu učiniti poprilično zanimljivim trendovima mogu biti kratkoročna moda, ali onda iza toga stoje i neki mali poduzetnici koji su se zadužili kako bi proizvodili nešto što će ljudima začas dosaditi. Ovdje ne govorim o pametnim inovacijama ili novim vrstama odnosa koji se pojavljuju u npr. socijalnom poduzetništvu kao pozitivnom i održivom konceptu. Pitanje je, kao uostalom kroz cijelu povijest čovječanstva, je li novo zaista dugoročno održivo. Radi li se o napretku ili o modi? Koje su moguće društvene koristi neke novosti? Zato je bitno da se ne zanosimo samo nekom seksi komunikacijom, trendom ili neodoljivo mračnom predmetu želje da se privremeno zadovoljimo nečim novim, već da uvijek propitujemo sadržaj koji nam to – nešto novo nudi. Bolju kvalitetu života? Omogućavanje jednakosti za društvene skupine čija su prava na bilo koji način umanjena? Bolju brigu i odgovornost za našu djecu? Očuvanje razine civilizacijske udobnosti na koju smo navikli? Nova, ali smislena i dugoročna radna mjesta?

Nije loše se “zakačiti“ za nešto novo. Loše je ako ne znamo zašto to zaista radimo i vidimo li u tome smisao ili samo bježimo od nečeg što je, u stvari dobro, ali je “staro“ i malo nam je, eto, dosadilo.

Daria Mateljak

foto: Bert Kaufmann via photopin cc