„Previše povjerenja često je glupost, previše nepovjerenja uvijek je nesreća.“ Johann Nestroy
Započeti tekst s citatom nije osobito inovativno. Zapravo, ako bih napravio korak bliže istini rekao bih da se radi o jednom obliku klišeja kojem pribjegavaju mnogi kako bi ukazali na tematiku onoga o čemu pišu, kako bi poručili zbog čega nešto pišu, kako bi istaknuli izvor vlastite inspiracije ili neki oblik autoriteta koji je oblikovao njihovo mišljenje, itd. Bili nam prihvatljivi ili ne, klišeji su postali klišeji samo zato jer su bili toliko dobri da su se pretjerano koristili. I kako onda izbjeći da postaneš otrcan…
Zato se većina ljudi od njih pokušava distancirati smatrajući kako na neki način štete svojoj autentičnosti. Svi mi želimo biti „svoji“. Baš tako čitam, Salvador Dalí je navodno prezirao klišeje pa svojevremeno reče: “Prvi čovjek koji je usporedio djevojčine obraze s ružom bio je očito pjesnik, a prvi koji je to ponovio bio je vjerojatno idiot”. Ali bio je originalan i „svoj“ tek toliko da je parafrazirao Gérarda de Nervala koji svojevremeno (nešto prije njega) reče isto to, samo se on referirao na „ženu“ umjesto na djevojčine obraze, a na ponavljača kao na „imbecila“.
Osobno mislim da ne treba biti pretjerano opterećen time da se nikada, baš nikada ne nađemo u ulozi „ponavljača“, ali osoba nikada ne bi trebala postati hodajući klišej. Uostalom, ljudi smo, a samim time bismo trebali biti puno više od nekoliko rečenica koje dobro zvuče, nekoliko odijela koja dobro stoje, nekoliko fotografija na kojima dobro izgledamo, puno više od bilo kojeg klišeja ili nekoliko njih. Uostalom, koliko često možete ponoviti istu priču prije nego što vas „etiketiraju“ kao ukalupljenog, predvidljivog ili jednostavno dosadnog? Ili, da preformuliram, koliko ćete s jednom već svima dobro poznatom pričom opstati u odnosima s javnošću, struci koja danas ipak preferira originalnost, inovativnost i agilnost?
I sad bi ovo možda bio solidan uvod za tekst o autentičnosti, odnosno o autentičnosti u PR-u, o zadržavanju osobnosti, karaktera, onog „budi svoj“… Međutim, htio sam pisati o povjerenju, zato je i taj citat dobio počasno mjesto na samom početku i odveo ovaj tekst u nepredviđenom smjeru. Ali, to opet nije tako loše, jer „biti svoj“ ima jako puno veze s povjerenjem. I to ne bilo kakvim povjerenjem, nego povjerenjem između agencijskog PR-ovca i klijenta. Ako ste svoji, onda ste prirodni i spontani, a takvi teško možete biti otrcani. Naravno, možete biti i štošta što se ljudima ne sviđa, ali ne i kopija upitne kvalitete i vrijednosti.
Nema mjesečnog paušala kojim se povjerenje može kupiti, kao ni ugovora kojim se ono može definirati. To uvijek treba imati na umu. Naravno, uslugu ćete prodati, netko će ju kupiti, ali povjerenje morate izgraditi. Kako? Za početak tako što ćete biti iskreni i „svoji“. Kada klijent osjeti da ste ono za što se predstavljate i da vam može vjerovati, kada taj odnos nadiđe onu formalnu i pretjerano suzdržanu dimenziju, tada biste trebali biti na pravom putu. Pišem „trebali biste“, jer garancije nema, kao ni povrata uloženog. Ali u pravilu se uvijek isplati.
Uzmimo jedan primjer, koji je u potpunosti plod trenutno ne baš razigrane mašte. Naime, klijent vam mora povjeriti nešto njemu izrazito neugodno, ali istovremeno prijeteće za njegovo poslovanje ako se za to „nešto“ pročuje. Bio bi mirniji kada bi vam to rekao, kada bi od vas mogao dobiti savjet što učiniti, ali jednostavno vam ne vjeruje dovoljno unatoč svim ugovorima, dogovorima, profesionalnim kodeksima, itd. Svaki put kad „nešto“ takve prirode prvo vidite u medijima, a tek onda čujete od klijenta, jasno je da imate ozbiljan problem s njegovim povjerenjem.
I znam, moguće je da ste osoba od potpunog povjerenja i da to klijent jednostavno nije prepoznao ili se teško povjerava, ali odgovornost je uvijek bar djelomično i na nama PR-ovcima. Ako prepoznate da imate takav problem s klijentom, učinite nešto da se to promijeni, jer gotovo se uvijek može „još nešto“ učiniti. Psihologija i odnosi s javnošću poprilično su komplementarna polja, usudio bih se reći. A ako baš ne ide i ne ide, možda bi netko drugi trebao pokušati. Svi znamo da ljudi ponekad jednostavno „ne kliknu“, svi su to zasigurno bar jednom doživjeli u bilo kojoj sferi života. Ustrajati u ovakvim situacijama obično vodi do još većih problema, tako da se upornost tu ipak rijetko kad isplati.
S druge strane, kada između PR-ovaca i klijenata postoji neupitno povjerenje, kada ne postoji zadrška, kada oboje zagovaraju svoj stav i mišljenje, kada ta mišljenja slobodno iznose i sukobljavaju, kada izleti i neka pogrdna riječ bez zamjeranja, kada osjete da je to prihvatljivo… tada je puno lakše i produktivnije raditi svoj posao. Ako postoji „grč“, nelagoda pred klijentom, zna se dogoditi da PR-ovac zaboravi koja je njegova uloga pa se češće priklanja mišljenju klijenta umjesto da ga savjetuje. Istina, lakše je tako i puno manje problema može iz toga proizići, puno je manje stresa, ali to nije autentično i nije iskreno. Nije PR-ovski, ako baš hoćete. Ma kako se to na početku nekada i čini poželjnim, u pravilu se s vremenom pokaže promašajem (jer, ruku na srce, malo tko bi platio za puko slaganje s nečijim mišljenjem).
S druge strane, povjerenje je ponekad i potencijalno razočaranje, napisah to već. Svi znamo da garancije nema, a vjerovati nekome uopće nije lako. Osobito danas kada se previše toga čini nesigurnim (ili jest nesigurno). To vrijedi i za PR-ovski posao, možda čak i osobito za naš posao. I stvarno, moguće je da će se previše povjerenja, kao i previše iskrenosti, često pokazati kao glupost (kako to Nestroy kaže), ali opet je to daleko bolja opcija od gubitka „sebe“ i nepovjerenja drugih prema nama.
