Sretnem nedavno na poslu bivšu kolegicu, poznatu novinarku koja odnedavno radi kao savjetnica za medije u jednom ministarstvu. Kako smo se zatekle u liftu, usporenom kao i sav naš birokratski aparat, stigla mi je prenijeti sve utiske i dočarati poznato razočaranje u sistem koji sputava, krute i zatvorene procedure i vječitu kreativnu borbu s vjetrenjačama nemilosrdne javne uprave. I osjetih gotovo fizičku bol sjećajući se svog nekadašnjeg poleta u želji za istinskom revolucijom u odnosima s javnošću, profesionalnog zanosa s kojim sam otvarala ministarstvo prema građanima i medijima, između ostalog, detaljno redizajnirajući web-stranicu ministarstva. Jedina potrebna satisfakcija bila mi je pohvala urednika poznatog tjednog magazina, a jedina želja da ministarstvo učinim što transparentnijim i budem predstavnik otvorenog, dostupnog i dobro informiranog glasnogovorništva.
A onda je birokratski čekić počeo da lupka po glavi, iz dana u dan, tupo i uporno… Što zbog uobičajenih sistemskih procedura, što zbog zaštićenih i nezainteresiranih službenika, kvalitetan i proaktivan PR u javnoj administraciji sve više mi je izgledao kao nemoguća misija. Svaki trud da se napravi bilo kakav veći iskorak sve je češće sličio na prazan hod bez pomaka, ali i rizik da se pogriješi, na vlastitu odgovornost. A usporedno s lupkanjem čekića, odnekud mi se stalno rugala i ona pogubna, državno-službenička himna – „Radio (maksimalno) ili ne radio (osim minimalno)…“. „Da, istina je“, priznavala sam polako, „ radio uvijek jednako svira …“.
Onda sam nedavno na jednoj televiziji vidjela prilog o „glasnogovorništvu“ u javnim institucijama kao najpoželjnijoj „fotelji“ u državnoj upravi, za sve koji ne žele puno raditi ili misliti. Nazvani smo „običnim činovnicima i skretničarima“, čiji se rad svodi na to da e-mail s pitanjima proslijede do „prave osobe“ i, nerijetko, predstavljaju kamen spoticanja u komunikaciji s državnim institucijama?! Iako se dosta izrečenog moglo uzeti s rezervom, ostala sam zatečena činjenicom da se o mojoj profesiji uopće formiraju ovakvi stavovi!
Činjenica je da ograničenja u državnoj službi postoje, ali je ipak do svakoga od nas koliko ćemo prostora i širine unutar tih granica stvoriti i koliki profesionalci ćemo ostati! Nitko me nikada neće uvjeriti da nam se posao mora svesti na isključivo pisana (čitaj: višednevna) odgovaranja medijima ili na to da se grčevito držimo birokratskih odgovora svojih nadređenih! Zar mi novinar treba zahvaljivati ili čuditi se što sam uvijek dostupna odgovoriti mu, da dam izjavu istog trenutka kada je zatraži ili ponudim informaciju više, koju, zamislite, nije ni tražio?! Jer takvi postupci nisu propisani! Odgovorno tvrdim da za gotovo desetljeće bavljenja ovim poslom još nikada nisam morala odgovarati za ovakve „prijestupe“, a činim ih svakodnevno. I u interesu javnosti, i u interesu ministarstva. Svakodnevno dokazujem svojim nadležnima da se ne trebaju zaklanjati u administrativne bunkere u kontaktu s medijima, i da, bez obzira na različiti pristup određenim pitanjima, imamo isti cilj – objektivnu prezentaciju rada i dostignuća ministarstva, od interesa za građane. Kvalitetna komunikacija legitimira javnu upravu i gradi javno povjerenje. U našim političkim uvjetima općeg „javnog nepovjerenja“, ovaj izazov bi trebao biti još veći.
Iako to nije jasno propisano, posao glasnogovornika u javnoj službi podrazumijeva neograničeno radno vrijeme i cjelodnevnu dostupnost, nerijetko stres i sposobnost reagiranja u kriznim situacijama, stalnu nadogradnju, potpunu informiranost, proaktivan angažman i kreativnost. Ovaj posao morate voljeti, više nego druge poslove, jer štiteći svoju profesionalnost, štitite ugled institucije koju predstavljate. I budite sigurni da samo o vama ovisi hoće li vas netko prepoznati kao ime od povjerenja i ugleda, ili, oprostite na izrazu, samo kao „zalutalu ovčicu“ na plodnom pašnjaku guste birokratske šume.
