Sve donedavno Agencija za odgoj i obrazovanje bila je samo jedna u nizu agencija, jedna više ili manje, za koje građani u pravilu imaju neodređenu predodžbu čime se bave. Sve dok ista nije odlučila ukinuti svečanu dodjelu nagrade Oskar znanja. Razlog? Mjere štednje. Pritom, nije da Agencija nije informirala medije pa smo tako u Jutarnjem listu od 6.6. u kratkom članku mogli pročitati razloge za otkazivanje nagrade.
A zatim je Agenciju ‘krenulo’. Izazvala je cijeli niz žučnih reakcija, isječke kojih sam uglavnom pratila na društvenim mrežama. Prvo je komentirao Saša Cvetojević, srčano kako on to već zna, a zatim i Goran Vojković, koji se nije zadržao samo na konstataciji da je to jedna bljak odluka, već se potrudio detaljno analizirati troškove Agencije, kako bi pokazao da je prostora za uštedu bilo na mnogim drugim stavkama, poput rashoda za usluge u iznosu od 3.047.347 kuna.
Vratimo li se na članak u Jutarnjem listu, ne može se reći da Agencija nije administrirala komunikaciju s javnošću. Donijela je odluku i obrazložila je javnosti putem medija. Međutim, postavlja se pitanje kojoj se javnosti Agencija obratila? Bit će da se Agencija ponajprije obratila izvršnoj vlasti koja je nedavno počela spajati i prekrajati agencije, neke i ukidati, sve s ciljem smanjivanja troškova. Uglavnom, onoj javnosti kojoj je trebalo poslati poruku “pogledajte kako uspješno provodimo mjere štednje, srezali smo troškove za čak 170.000 kuna“, poruka je poslana. Pritom Agencija nije očekivala reakcije one druge javnosti: djece, nastavnika, roditelja, svih onih koji žele živjeti u zemlji u kojoj znanje nije samo ukras kojim se kite različite strategije, programski dokumenti i dužnosnici, kad i ako procijene da im to može pribaviti određene političke poene.
Ipak, nije ovo priča o dobrom i lošem PR-u. Ovo je tek donekle priča o odnosima s javnošću, barem u njemačkom shvaćanju tog izraza Öffentlichketisartbeit ili ‘javni posao’ koji podrazumijeva “rad u javnosti, s javnošću i za javnost“ s ciljem izgradnje i njegovanja međusobnog razumijevanja i povjerenja u javnoj sferi. Jer u ovom slučaju izgradnja međusobnog razumijevanja i povjerenja pala je na samim temeljima. Ti temelji međutim ne pripadaju odnosima s javnošću, ali da je Agencija tražila savjet stručnjaka za odnose s javnošću, barem neki bi joj sigurno rekli da je pri donošenju jedne ovakve odluke trebala prvo pitati one kojih se ta odluka najviše tiče. Barem neki bi joj sigurno rekli da donosi odluku koju će biti teško, ako ne i nemoguće, obraniti u javnosti. I rekli bi joj i zašto.
Rekli bi joj također da je ovo prije svega priča o lošem pristupu upravljanju i lošem načinu donošenja odluka koji se ukratko može opisati kao ‘odluči-objavi-obrani’. Utoliko ova država treba stručnjake za odnose s javnošću samo i ako promijeni pristup donošenju odluka, samo i ako bude spremna surađivati s onima čija uloga nije klimanje glavom i administriranje komunikacije već sagledavanje svih aspekata neke odluke i njezinih mogućih utjecaja.
Naposljetku, ova država treba i one koji će joj reći da je ukidanje dodjele Oskara znanja samo kašalj koji je tek simptom kronične bolesti dišnog sustava. I da će se loše odluke donositi onoliko dugo koliko se bude nastavila baviti simptomima umjesto uzrocima.
Andreja Pavlović
Foto: Freeimages
