Sve češće u zadnje vrijeme znam čuti: živimo u zanimljivim vremenima. Moji sugovornici tada gotovo u pravilu znaju imati onaj poseban izraz lica kojim zapravo žele reći kako su svakodnevno izloženi promjenama na koje imaju mali ili nikakav utjecaj, barem takav dojam imaju uz osjećaj kao da su na rollercoasteru, a kriza kao da postaje trajno stanje, bez naznaka da bi uskoro mogla proći.

Krizu se uobičajeno definira kako odstupanje u odnosu na normalno stanje, prekid svakodnevnih rutina u inače stabilnom i predvidljivom okruženju. Nedavno su održani Dani kriznog upravljanja koje organizira Veleučilište Velika Gorica. Ovogodišnja tema konferencije bile su katastrofe i krizno upravljanje.

Ne znam kakav su dojam stekli drugi sudionici Dana kriznog upravljanja, a posebno studenti, ali moj je dojam svakako da se većina izlagača u svojim radovima usmjerila na krizu kao odstupanje u odnosu na normalno stanje pa su slijedom toga obrađivali pristupe i pretpostavke koje trebaju omogućiti što brži povratak u normalno stanje. Međutim, u kontekstu svih izazova 21. stoljeća, a prvenstveno snažnog usmjerenja na neprekidni rast, uz sad već gotovo svakodnevne vijesti o probijanju planetarnih granica, možemo li nastaviti živjeti u iluziji da je kriza samo prolazno stanje?

Bauman, jedan od najutjecajnijih sociologa današnjice, u svojoj knjizi State of Crisis tvrdi da je iluzija da je ono što danas doživljavamo nešto prolazno, a što je najvažnije, da raspolažemo pravim izborom mjera koji će riješiti krizu. Ne, prolazimo kroz ogromne društvene promjene i postupno postajemo civilizacija u kojoj nesigurnost i stalna promjena postaju pravilo, nikako izuzetak. Za Baumana živimo u vremenu interregnuma, svojevrsnom prijelaznom razdoblju u kojem stari pristupi više ne funkcioniraju, a ipak i dalje na njima ustrajavamo (poznata Einsteinova da ne možemo rješavati probleme s istom razinom svijesti s kojom smo ih stvorili), dok nove tek naslućujemo, oblikujemo i pokušavamo ih primijeniti u praksi.

Usmjerenost na upravljanje simptomima (bujicama, poplavama, organizacijskim krizama…) umjesto uzrocima pokazuje da ćemo morati daleko brže tražiti nove pristupe, jer nema nikakve sumnje da kriza postaje novo normalno stanje. Za suočavanje s takvim novim normalnim stanjem ne možemo se više oslanjati na tradicionalne pristupe (reaktivni i proaktivni krizni menadžment, krizno liderstvo) u upravljanju krizama, već je potrebno pronaći novi model za suočavanje s krizama. Taj novi model predstavili smo u svom radu “Od kriznog menadžmenta prema društveno odgovornom liderstvu” (autori Cimeša, Pavlović i Mateljak), model koji polazi od pretpostavke da je kriza novo normalno stanje za koje je potrebno razvijati nove kompetencije društveno odgovornog liderstva.

Ovaj će rad uskoro biti objavljen u zborniku radova konferencija, a potom i na ovim stranicama.

Andreja Pavlović