Moj kum i ja se još od studentskih dana zafrkavamo na vlastiti račun, mantrajući kako je kad sve pođe po krivu najlakše napraviti (novi, noviji, najnoviji) popis. Jer svaki se plan može rekalibrirati i na kraju ipak dovesti do cilja, makar ne onako kako smo to u početku zamislili. Desetak godina kasnije i uz takav mentalitet oboje smo se prilično dobro poslovno ostvarili, i to valjda baš zato što nismo dopustili da nam planovi propadnu samo zato što smo bili lijeni, zauzeti nečim drugim ili nam se baš pila kava kad je trebalo raditi.
Da, planovi su super stvar. Plan složiš pa ga možeš mijenjati već prema tome kako se već situacija mijenja. Pa ga na kraju škartiraš i napraviš novi. I nema tu puno mjesta za grižnju savjesti – ako nije moglo ovako, pokušat ćemo onako, ali nećemo odustati. Nisam neki ljubitelj do u detalje razrađenih komunikacijskih planova baš zato što znam da komunikacija nije matematički aksiom u kojem će dvije konstante uvijek dati isti rezultat. Osim zanatskih znanja u ovom poslu treba imati razvijen instinkt, pratiti što kaže onaj gut feeling i uvijek ostaviti prostora za promjene i prilagodbe.
Složiti komunikacijski plan, pa čak i provesti ga je lako; graditi odnose nije. Osim što zahtijeva enormno mnogo vremena i truda, razvijanje kvalitetnih odnosa (i istinitih, ne samo onih za reklamu) zahtijeva i puno strpljenja i fleksibilnosti. I iako je komunikacija nezamjenjiv element izgradnje odnosa, nerealno je očekivati da će se razmišljanja, osjećaji ili stavovi ljudi promijeniti samo zato što smo organizirali jednu kampanju „podizanja svijesti“. Osim toga, nije važno samo kako ćemo komunicirati; važno je (zapravo, važnije) što ćemo komunicirati, a najvažnije – jesmo li u tome iskreni. Korporativni jezik često više odmaže nego što pomaže, a ako iza tih riječi ne stoje djela, onda je shvaćen kao pokušaj manipulacije ili čak prijevare.
Puno je zamki koje će se naći na putu onima koji žele reći svijetu: radimo dobro, pošteno i pravedno, brinemo za svoje ljude, za okoliš, za društvo. Još je više zamki za one koje žele reći: dajte mi svoj glas jer želim i znam raditi na tome da nam svima bude bolje. Koliko god me otupilo sve što se posljednjih godina u našoj zemlji događa, ipak vjerujem da ima ljudi koji to iskreno žele. No, neće im u tome pomoći samo komunikacijski planovi. Uspjet će tek onda kada javnost kojoj se budu obraćali povjeruje u ono što govore. A to je najteži dio. Ne bojmo se zato iznova i iznova raditi nove planove. Kad sve drugo propadne, najlakše je napraviti novi.
Gorana Pavičić Nišević Foto: Shutterstock
