Svaki čovjek tijekom života usvoji neki način komunikacije. To je ono što karakterizira neku osobu, pa tako za nekog možemo reći da je povučen, napadan, nametljiv ili težak. Postoje ukupno četiri stila komunikacije od kojih se samo jedan smatra konstruktivnim.
Agresivni stil, kao što mu samo ime kaže, agresivan je stil koji karakterizira govor s povišenim tonom i drugim neverbalnim sadržajima koji ukazuju na pokušaj uspostavljanja dominacije, unošenje u lice, nestrpljivo i intenzivno gestikuliranje, zauzimanje što većeg prostora i slično. U verbalnom sadržaju ovaj stil može se identificirati pomoću čestog prekidanja govora sugovornika, upadicama i nestrpljenjem za slušanje.
Pasivni stil potpuno je suprotan od agresivnog. Njega karakterizira samozatajnost, blage geste i manja rječitost. Osoba s ovakvim stilom komunikacije povučena je, ne govori glasno i jasno. Često je u društvu povučena i rezervirana zbog straha da se sugovrniku ne zamjeri. U verbalnom izričaju govori tiho, usporeno ili se rjeđe javlja za riječ u nekoj raspravi.
Pasivno-agresivni stil može na prvi pogled zbog kombinacije djelovati kontradiktorno. Njega karakterizira agresivna tendencija „upakirana” u pasivno ponašanje. Primjerice, odgovaranje sa „sve je u redu” tonom koji nedvosmisleno kazuje da ništa nije u redu. Kad se ponašamo kao da zauzimamo pasivnu poziciju, a u stvari, svjesno ili ne, i te kako komuniciramo agresivnu tendenciju koja postoji ispod tog ponašanja.
Zato je, i u neverbalnom sadržaju, ovaj stil kombinacija dvaju prethodno spomenutih stilova.
Asertivni stil smatra se najkonstruktivnijim iz jednostavnog razloga što svi do sada spomenuti stilovi podrazumijevaju unošenje zapreka u komunikaciju. Asertivan stil donosi nam priliku da se izborimo za sebe, kažemo ono što imamo, i to jasno i direktno, ali bez da smo nanijeli štetu sebi ili drugima. Asertivni stil omogućava razvoj odnosa, dakle komunikaciju među ljudima na način da ona postane ubrzana i olakšana, odnosno da komunikacija postane učinkovita.
Svatko od nas u određenim situacijama i s određenim ljudima može koristiti drugi stil komunikacije. Recimo, ako nam se netko ne sviđa, možemo komunicirati pasivno – agresivno, a s nekom sasvim drugom osobom, s kojom ne želimo ulaziti u konflikte, možemo biti dominantno – pasivni. Isto tako, u određenim situacijama možemo svjesno birati svoj stil komunikacije, čak i ako on nije konstruktivan. Nekad će nas agresivan stil dovesti do cilja brže nego asertivni. Dakle, izbor komunikacijskog stila može ovisiti o sugovorniku, ciljevima te okolnostima u kojima se odvija komunikacija.
Stoga je logično da „uspješni stručnjaci uz izvrsne stručne kompetencije imaju i dobre komunikacijske vještine” koje razvijaju tijekom cijelog života. Zato se još početkom dvadesetog stoljeća u poslovnom svijetu razvila posebna znanstvena disciplina koja se bavi razvojem ljudskih potencijala (HRM – Human Resource Management).
Kulturno okruženje ima izuzetno važnu ulogu u oblikovanju stila komunikacije. Neki istraživači različitih kultura konceptom konteksta objašnjavaju razlike u komunikacijskim stilovima različitih kultura (E. T. Hall, 1976.).
Tako u kulturama visokog konteksta, primjerice u Japanu i Saudijskoj Arabiji, obitelj, prijatelji i poslovni suradnici imaju bliske odnose i znaju puno jedni o drugima.
U komunikaciji se oslanjaju ne samo na verbalno nego i na ton glasa, facijalnu ekspresiju, geste i sl. neverbalne poruke. Informacije „lebde’’ u zraku/kontekstu, a osobna reputacija izuzetno je važna (M. Fraculj, 2020.).
Nasuprot tome, kulture niskog konteksta, primjerice SAD, Švicarska, Njemačka i Švedska, počivaju na eksplicitnim verbalnim vještinama – za razumijevanje poruke potrebna je direktna verbalna komunikacija. Riječi dominantno prenose značenje, pa je od velike važnosti pravilan odabir riječi. Ljudi odvajaju profesionalni i privatni život, a u interakciji trebaju detaljnije informacije.
Iako ni jedan kulturni kontekst nije apsolutno visok ili nizak, položaj u zamišljenom kontinuumu determinira odnos verbalnih i neverbalnih elemenata u komunikaciji. I u novijim izučavanjima kulture komunikacija se pojavljuje kao jedna od ključnih dimenzija. Primjerice, Erin Meyer, autorica knjige The Culture map (Meyer, 2014), u svom konceptualnom okviru za evaluaciju različitih kultura pored visokog i niskog konteksta i ostalih dimenzija koristi i način davanja (negativnog) feedbacka (direktno ili indirektno), način neslaganja (izravno ili izbjegavanje konflikta) i način uvjeravanja (specifični primjeri ili detaljno holističko obrazloženje).
