Foto: PRglas
Kad god pijem kafu i razmišljam o komunikaciji, sjetim se starog vica koji je dosta aktualno opisao stanje u Sarajevu 1995. godine.
„Dolazi gost u sarajevski kafić, negdje na Baščaršiji, i traži od konobara da mu donese kafu. Konobar mu kaže da kafe nema. Gost se zamisli, opet pokušava i naručuje ovaj put – kahvu. Konobar dobroćudno odgovara da nema ni kahve. Tragajući za porijeklom konobara, gost pokušava još jednom i naručuje kavu. Konobar, dobronamjerno gledajući gosta, ponavlja da u kafiću nema ni kafe, ni kahve, a ni kave jer – nema vode!“
Upravo je ovakva komunikacija svojstvena bosanskom narodu koji iz svega „izvlači“ vic, fingirajući odgovor svakom problemu. Naravno, svi do sada smišljeni vicevi imaju istinu u ironiji života prosječnog Bosanca – dok se Bosanac prepušta vicevima, politike se igraju s njim.
Ovaj vic, koliko god da je „star“, daje stalnu poruku: „Bez ekonomije nema ni Bosne i Hercegovine“.
Postavlja se pitanje, koliko dovoljno Bosanci prepričavaju ili analiziraju vlastite viceve i mogu li iz njih prepoznati poruke koje dolaze od naroda. Također, slušaju li bosanski političari priče koje dolaze iz naroda, pa makar kroz viceve.
Duhovita ironija Bosanca ogleda se i u njegovim protestima te tako poruke za jedinstveni matični broj postaju preporuke naroda političarima – „jedinstveni zatvorski broj“, a poruka „na mladima svijet ostaje“, postala je „na mladima nezaposlenost ostaje“, „jednakost za sve“ je postala – JEDNA KOST ZA SVE“…
Zadivljujuća inspiracija koju bi poželio svaki političar, dok pri tome ne mora zaposliti statističku agenciju, a specijalno za izbore koji mu slijede 2014. godine. Uz ovakav narod, statistički pokazatelji nisu potrebni – dovoljno je slušati viceve i pratiti poruke.
Bit svega, politički rečeno, su komunikacija i informacija. I tu se uvijek sjetim predsjednika SAD-a Baracka Obame koji je, u svom govoru na početku kampanje za izbore 2012. godine, rekao: „Ovo radimo sada jer vjerujemo da politika koju zagovaramo ne počinje skupim TV reklamama i ekstravagantnim stvarima, već s vama, s narodom koji se organizira od bloka do bloka, razgovorima sa susjedima, kolegama na poslu, prijateljima. A za takvu je vrstu kampanje potrebno vrijeme.”
A meni je uvijek drago što i Obama misli o komunikaciji i kafi/kahvi/kavi, jer upravo – traži vrijeme. Vrijeme u kojem se nekad okretao fildžan, pa su mi prijateljice gledale u dno fildžana i „pratile“ tragove puta, vrijeme u kojem su mi prijateljice gledale u dno šalice i pratile otiske „povratka“ i vrijeme gdje su momci gledali u dna te uz šalu sapirali sve ženske zamisli i želje….
Dragi moji, priznajem da sam uz kafu naučila o povezanosti događaja i poruka te njihovoj uskoj vezanosti u društvenoj stvarnosti. Jednostavno, jer nosioc poruka je društvo, pokretač poruka je htijenje, mašta, osjećaji, želje i nizovi emocija i stanja kroz koje prolazimo. Upravo je to društvo koje će kafenisati i u oktobru/listopadu 2014. godine u Bosni i Hercegovini.
