Danima je Hrvatska ujedinjena u suosjećanju s ljudima koji su nastradali u poplavama. Mnogi građani su prikupili ono što imaju – odjeću, posteljinu, potrepštine. Mnogi su kupili hranu, pelene i hranu za djecu da bi donirali, a mnogi su donirali uplaćujući novac ili pozivom na brojeve za humanitarnu pomoć. Koliko god nam je teško zbog ljudi koji su nastradali, a radi se o područjima koja i inače nisu bogata, o ljudima koji žive od poljoprivrede i obrta, koji su sada, osim imovine, izgubili i svoj posao i svoje prihode, toliko nam je svima pri srcu solidarnost koju su građani pokazali u ovoj situaciji.
Naravno, svi gledamo i što i kako doniraju tvrtke i organizacije i odriču li se svojih prihoda. Svi očekujemo da proizvođači hrane, punionice vode ili proizvođači higijenskih potrepština doniraju u svojim proizvodima. Međutim, u nekim medijima pojavile su se kritike i prozivanja na temu – tko je dao, tko nije dao i je li pristojno objaviti da je netko dao. Koliko je to zaista humanitarna gesta, a koliko kompanije donaciju mogu iskoristiti kao “marketinšku promociju“? Ovako teške situacije ne možemo uspoređivati s uobičajenim objavama o donacijama. Pitanje je, kako se komunicira i gdje su granice te komunikacije. Osobno, ne vidim ništa loše u tome da se objavi koja je tvrtka, državna organizacija, jedinica lokalne samouprave, politička stranka ili nevladina udruga priskočila u pomoć sredstvima, odricanjem od prihoda, proizvodima ili volonterskim radom. Za sada, površnim pregledom, ne vidim da se itko posebno “hvalio“. Naravno da treba objaviti da su se npr. telekomunikacijske tvrtke odrekle prihoda, ako je to na razini prijenosa informacije. Upravo tu je “magična granica“. Objavom na društvenim mrežama “pomogli smo na taj i taj način“ ili prijenosom informacije u medijima potiče se duh solidarnosti i motivira druge da pomognu. Pojave li se bilo kakvi oglasi ili promotivni sadržaji, tu se prelazi granica pristojnosti u teškoj situaciji i možemo reći da se radi o marketingu. Nekako imam vjere da se takvi sadržaji neće pojaviti, a pojave li se, opet ćemo ovdje pisati o tome.
U međuvremenu, nije važno jesmo li potpuno anonimni ili nismo, pomoći treba. Ljudima kojima su u poplavi uništene kuće, sva imovina, sva odjeća i obuća, svi aparati po kućama, polja, obrtne radionice, kojima je zaginula ili pobjegla stoka i ono malo domaćih životinja koje su imali za svoje potrebe, treba svaka pomoć. Oporavljat će se još dugo vremena i neće imati sve što imamo mi koji smo imali sreće da živimo u nekom drugom kraju da još uvijek imamo sve što imamo i uživamo svaku blagodat civilizacije.
Ti ljudi imaju obitelji, djecu različite dobi, ta sela i mjesta imaju vrtiće i škole, stare i nemoćne, invalide i ambulante. Ono što nas sada treba motivirati jest da tim ljudima pomognemo da se vrate u život. Zbog te djece, baka i djedova, zbog ljudi nama istima ili sličnima koji imaju pravo na dostojanstven život. Moramo biti svjesni da ti ljudi neće dugo sebi moći priuštiti mnoge stvari koje mi smatramo sasvim normalnim dijelom života. I zato, neka je što više donacija i neka se zna tko je što dao. To nas ne treba smetati.
Daria Mateljak
Foto: EU Humanitarian Aid and Civil Protection via photopin cc
