“Ideologija računa s onom funkcijom komunikacije od koje joj (komunikaciji) dolazi ime: latinski communicare znači učiniti zajedničkim, priopćiti, to jest učiniti općim, a communicatio ne znači samo suosjećanje nego i zajednicu (communio). Smatra se da se svaka složenija komunikacija razvila iz procesa prilagođavanja okolini, prisutnih i kod najjednostavnijih oblika živog. Nije zato čudna vjera vladajuće svijesti u pomoć komunikacije pri organiziranju društva, a ni briga za osiguravanje željenih oblika komuniciranja. Znanost služi ideologiji kad komunikaciju svodi na ono na što je uglavnom reducirana posredstvom javnih glasila, a to je plansko i točno prenošenje obavijesti, te prepoznavanje. Primalac je objekt tog prijenosa – pasivno ogledalo poruke koju šalje subjekt.”
Ovo je kratki citat iz jednog djela koje, na njihovu nesreću, danas slabo poznaju komunikacijski stručnjaci, novinari i drugi koji o komunikaciji i njenoj (ne)važnosti stalno sude. Knjigu pod naslovom “Ideologija u govoru” napisao je, još osamdesetih, moj dragi prijatelj dr. Ivan Ivas koji se, kako to, nažalost, često biva s bistrim i genijalnim ljudima, prerano pridružio svemirskom zboru najboljih. Da je duže bio s nama, danas bi sigurno bio jedan od britikih, inteligentnih znalaca-komentatora javne riječi kojih je u našem javnom prostoru sve manje. Rado bismo, sigurno, voljeli čuti i što o javnom govoru danas kaže još jedan velikan jezika i govora – dr. Dubravko Škiljan.
Škiljan je u svom djelu “Govor realnosti i realnost jezika” zabilježio: “… za razliku od većine ostalih djelatnosti za koje je potrebno neko prethodno, svjesno stečeno znanje, manipuliranje jezikom dostupno je svakom govorniku tog jezika, a rezultati takve manipulacije mogu imati golema odjeka, jer jezikom vladaju svi.” Dalje u poglavlju on navodi da je mistifikacija jezika “svaki onaj postupak u govoru koji dovodi do namjernog ometanja komunikacije na semantičkoj razini, dakle na planu sadržaja, s ciljem da se jedan dio potencijalnih sugovornika djelomično isključi iz komunikacijskog procesa.”
Ukoliko sam do sada zadržala vašu pažnju, nemojte mi uzeti za zlo što sam citirala možda donekle složene misli dvaju majstora koji su dobro razumjeli ideološki govor i političku komunikaciju. Nastavak rasprave bi nas odveo u manipuliranje semantičkim poljima i korištenjem ideologiziranog govora kako bi se dio sudionika komunikacije izložio raznim osobnim izazovima razumijevanja.
Ovih dana se u hrvatskom komunikacijskom (medijskom i drugom) prostoru više nego ikad prije na razne načine govori o jeziku, govoru, stilu, semantici, sadržaju političkog govora i sličnim pojmovima. Nažalost, naša uspavana lingvistička, socioligvistička i psiholingvistička zajednica okupljena u klubu neformalnog imena “Trnoružica” još uvijek petlja po svojim znanstvenim projektima i ne usudi se uopće ozbiljno komentirati temu. Bez obzira na to čitali mi vlastite lingvističke magove ili one inozemne, vjerovali u bilo koji sustav upravljanja univerzumom, moramo se složiti da je komunikacija važna. Važno je biti u stanju suvislo, kratko, jasno izreći koje su naše namjere, navesti i objasniti ciljeve, opisati strateški smjer za ostvarenje ciljeva i kasnije, govorom opisati trenutne rezultate prema ostvarenju i, konačno, ostvarene rezultate. Brojevi sami po sebi, bez značajne, smislene i točne interpretacije mogu značiti svašta i – ništa. Povijest je pokazala da su retoričke vještine uvjeravanja važne kako bismo pridobili kritičnu podršku za naše namjere. Međutim, ako čak i retoričku umješnost stavimo na stranu – bitno je razumijevanje. Jesmo li uspjeli jasno objasniti našim dionicima – javnosti – ono što namjeravamo napraviti, radimo ili rezultate našeg rada? E, za to su nam ipak potrebne govorne vještine. Govor je osnovno sredstvo komunikacije i razumijevanja među ljudima. Naravno, postoji i neverbalna komunikacija koja nije nebitna, ali ako razmjenu razumijevanja svodimo na nju, onda ipak moramo zaključiti da je bitnija i učinkovitija u intimnoj razmjeni informacija (osjećaja, poruka…).
Uostalom, svatko od nas dnevno komunicira svoj život, o svom životu ili u svom životu s ljudima koji su nam važni – naši mili i dragi, obitelj, prijatelji, potencijalni i sadašnji partneri svih vrsta, prijatelji, kolege, susjedi, pružatelji raznih usluga… Tu razmjenu međusobnog razumijevanja prihvaćamo kao prirodnu. Kad nešto u njoj “ne štima” onda reagiramo. U privatnim životima nam je to iznimno važno. Zašto bismo to umanjivali u javnom životu?
Osobno, od svih sudionika javnog života u društvu u kojemu sudjelujem na svaki zamislivi način očekujem da jasno komuniciraju svoje ciljeve i namjere. Između ostaloga zato što želim znati kako se ti ciljevi i namjere mogu odraziti na moj život (materijalno i nematerijalno). Zato, je li puno tražiti od osoba u javnom prostoru da na odgovoran način a) biraju teme koje su zaista važne za veću skupinu ljudi koji ih slušaju, b) to izraze jednostavno, ne pretjerujući metaforama, poredbama i stilskim vještinama (koje su često potpuno promašene), c) svoje namjere izražavaju precizno, a ne na razini priučenih floskula koje ništa ne znače, d) komuniciraju iskreno? Aha – ovo posljednje često zaboravljamo. Nedavno sam pogledala jedan zanimljivi film koji govori o prijetvornosti i iskrenosti. U originalu se zove “Help” (guglajte, pogledajte). Film govori o situaciji kad jedna društvena skupina odluči progovoriti iskreno o društveno osjetljivim problemima. Govori i o prijetvornosti i o komunikaciji punoj laži i skrivanja.
Znam da jedva čekate da spomenem premijera Tihomira Oreškovića u kontekstu jasnoće komunikacije. U protekla dva desetljeća vidjeli smo različite komunikacijske aspekte u politici. Više ili manje iskrene. Više ili manje vješte. Vidjeli smo kako osobnost istaknute osobe i njegova (nažalost, ne mogu reći “ili njezina” jer nismo imali dovoljno uzoraka) komunikacija utječe na razvoj društvenog osjećaja političkog trenutka. Vidjeli smo u političkom prostoru ljude zavidnih komunikacijskih vještina, ali s nedostatkom političkih i ljudskih vrijednosti. Isto tako, imali smo primjera kojima je nedostajalo oboje. Uglavnom, hrvatska politička (ali i gospodarska) scena nisu u proteklih četvrt stoljeća uspjele iznjedriti osobnost koja bi bila potpuno autentična, a politički svojim namjerama i vizijom potpuno pozitivna (osim pokojnog Gotovca). Premijeru Oreškoviću struka bi jasno trebala dati do znanja: govor je bitan. On je jedno od osnovnih sredstava političara. Osobno mu ne uzimam za zlo nedostatak retoričkih vještina, ali zbog jasnoće onoga što nam želi reći na govoru mora raditi. To znači da treba malo pažljivije pripremati svoje javne nastupe. Ostati iskren i autentičan (odaje dojam da je tome sklon), ali razumjeti da ako ne bude jasan – prevodit će ga mediji i društvene mreže, a oni su do sada dokazali da vrijedi stara poslovica traduttore-tradittore. Planiranje komunikacije ne znači nužno manipulaciju. Drugo, svim starim i novim političarima poruka – nemojte nikada izreći nešto što ne biste htjeli da se nađe na naslovnicama portala ili tiska. Već znamo da je naknadno “ispravljanje” uzaludna priča. Budite koncentrirani i jasni. Treće, ima jedno zgodno pravilo koje je dio klasičnog treninga javnog pozicioniranja: “što se više penješ na jarbol medija, više ti se vide gaćice”. Dakle, svako zaigravanje s poticanjem prazne popularnosti može se vrlo brzo obiti o glavu. Primjera za to u našem političkom diskursu imamo za jedan opširniji udžbenik.
Komunikacija nije beznačajna. Ona nije bezazlena. Svaka naša komunikacija može imati niz posljedica. Nažalost, često se politika oslanja na ono što “narod voli čuti”. Ili, još gore na ono “što ja volim čuti kad sam sebe gledam na televiziji”. U ovoj državi koju svi volimo i želimo joj sve najbolje, sada nam, više nego ikada ranije, treba iskrenost sadržaja, ali i jasnoća i jednostavnost forme. Moram priznati da nama lingvistima često nije jasno zašto je to toliko teško ostvariti.
