Nedavno smo bili iznenađeni potezom norveškog premijera Jensa Stoltenberga koji je u lipanju proveo jedno poslijepodne radeći kao tajni taksist, a već nam ljetnu vrućinu „podgrijavaju“ glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta praveći novi korak u promociji svog repertoara. Glumci kao glumci – prerušili su se u lokalne taksiste i s Beograđanima podijelili dijaloge klasika: „Otelo“ i „Mletački trgovac“ Williama Shakespearea i „Zločin i kazna“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
Ovakav potez u komunikaciji s neformalnim grupama, često korišten u društvenom marketingu, skoro se izjednačava s PR alatima. Međutim, nećemo se „ubacivati“ u čuvene rasprave PR-a i marketinga, već ćemo dati slobodu glumačkom izražavanju jer “…istina će izaći na vidjelo” (II,ii, Lancelot, Mletački trgovac, William Shakespeare).
Izravnom komunikacijom s ciljnim grupama postigla se kamerna atmosfera kazališta, blizak susret s publikom, te, što je najbitnije u komunikaciji “licem u lice” – povratna informacija. Za razliku od Stoltenbergove “taksi kampanje”, gdje je sve razgovore okretao na politiku, razgovor između glumaca i “korisnika taksi usluga” vodio se na izrazito intelektualnom nivou.
Pitanje koje ostaje je – zbog čega tragedije i drame? Očigledno je da su se glumci poslužili trikom emocije kao najjačim PR oružjem masovne komunikacije. I najjednostavniji će čovjek zasigurno reagirati na riječi taksista: “…ona stvarno mene voli / Zbog svih grozota kroz koje sam proš’o, /A da ja volim nju, jer sve to u njoj budi / Sažaljenje” (I.iii, Otelo, William Shakespeare).
Stoltenberg, iako popularan u Norveškoj tijekom kolovoza 2013. godine, zaostajao je po anketama za opozicijskim kandidatom za premijera. Zanimljivo je da je na pitanje novinara razmišlja li o vožnji taksija u slučaju da izgubi na izborima izjavio da je za Norvešku bolje, ali i za putnike taksija, da on bude premijer, a ne taksist.
PR iskorišten do maksimuma, svaka čast! Jednostran i jednostavan u svojoj izravnoj poruci!
Toliko je sve jednostavno da i ja, kao glumci taksisti, mogu započeti razgovor rečenicom i tvrdnjom: “Do vlasti dolazi samo onaj ko se osmjeli da sagne i uzme je. Tu se traži jedno, samo jedno: treba se odvažiti!” (Zločin i kazna, Fjodor Dostojevski).
