Komunikacijski stručnjaci iz agencije Vrh komunikacije pripremili su 6 pojmova koji se često koriste u političkom diskursu kako bi glasačima olakšali razumijevanje navedenih pojmova ususret parlamentarnim izborima.
Uskoro su u Hrvatskoj još jedni izbori, tempirani u ljeto zbog navodnog straha od valovite korone. Neki su se našli na vrhu, neki na dnu vala, a svi zajedno imaju jako malo vremena za popraviti dojam, a više nego dovoljno za pokvariti ga. Ključne teme ove kampanje, uz set onih uobičajenih ovaj put će biti i potres u Zagrebu te sigurnosni i ekonomski aspekt pandemije. Ovaj osvrt postavlja pitanja i objašnjava prije svega one političke pojmove koji se koriste bez poznavanja konteksta nastanka i njihovog stvarnog značenja.
Tko će sve za sebe reći da je treći put, a da to istovremeno neće biti? Koga će se sve optužiti da je populist? Zašto je ideologija toliki bauk i treba li biti? Koliko će prebjega ovaj put omogućiti neobvezujući mandat i koliki je to problem? Ima li ijedna stranka potencijal postati pivotna?
Izbori i demokracija u Hrvatskoj sveli su se na trivijalni festival, a na kraju pojašnjavamo zašto ih ne bismo trebali doživljavati trivijalno, a još manje kao festival.
Treći put po tko zna koji put
Političare iz raznih tabora s dijametralno suprotnim pozicijama često možemo čuti kako važno ističu da su oni treći put, valjda misleći kako samo to što nisu jedan od dva puta, zasigurno onaj treći. Cilj tih izjava je pozicionirati se kao opcija onih kojima je dosta duopola i koji će protestno glasati protiv dvije vodeće stranke u Hrvatskoj.
Ipak, politika trećeg puta je nastala početkom dvadesetog stoljeća, a aktualizirala se oko prijelaza u novo tisućljeće, što je donekle i poslužilo za njeno brendiranje. Prije stotinjak godina treći put su koristili američki socijaldemokrati kao sjecište sovjetskog komunizma i američkog kapitalizma. Za novo doba trećeg puta scenu je postavio britanski sociolog Anthony Giddens opisavši ga kao „okvir mišljenja i političkog djelovanja koji socijaldemokraciju nastoji prilagoditi svijetu koji se u posljednja dva ili tri desetljeća iz temelja promijenio.“ Njegov glavni glumac bio je Tony Blair koji je laburističku stranku i socijaldemokraciju odmaknuo još par koraka dalje od onog što je ona nekad bila. Kreiranje novog, trećeg puta Tonyju Blairu donijelo je pobjedu na izborima 1997. godine čime je na vlast doveo laburiste nakon 18 godina vladavine konzervativaca.
Ostaje za vidjeti tko će sve na predstojećim izborima nastojati uskočiti u cipele trećeg puta i koliko će ih žuljati.
Pivot na lijevo, pivot na desno
Većina onih koji će za sebe reći da su treći put zapravo žele doći do toga da, bar za sad, budu pivotna stranka. Ona se nalazi u izbornoj utrci između dvaju glavnih kandidata, a po okončanju izbora nalazi se u situaciji da je koalicijsku vladu nemoguće sastaviti bez njihovih mandata.
Na prvu izgleda kao pozicija iz snova jer tko god bude sastavljao Vladu postaješ dio nje, ali za doći u tu poziciju potrebno je prilagoditi neke stavove kako bi pivot mogao biti uspješan u oba pravca. Dodatna poteškoća je u tome što se pozicioniranjem u središte spektra stavljaš u središte borbe dvije glavne opcije. Tu poziciju u Hrvatskoj uspješno je na zadnjim izborima odradio MOST koji je zahvaljujući kombinaciji kandidata uspio svoj položaj u javnom mnijenju kalibrirati kao središnji i mogli su odlučiti smjer u kojem će pivotirati. U njihovom slučaju pivot je, ovjereno i provjereno, dva puta otišao u desno i naručje HDZ–a.
Na ovim izborima pravu pivotnu poziciju neće imati nitko, ali se u nategnutom tumačenju tu može smjestiti Domovinski pokret Miroslava Škore, iako pivotirati može samo ulijevo, i to prema stranki čiji je zastupnik u Saboru nekoliko godina već bio.
Disleksija populizma
Politička debata u Hrvatskoj prije ili kasnije završi na diskreditirajućoj uvredi da je netko populist, ali kao i u dosta drugih slučajeva pojam koji se koristi nije tako jednostavan i jednoznačan. Demokracija i populizam su kao etimološka braća iste majke i zapravo uz manje razlike bi trebali biti vladavina naroda.
Populizam se kroz povijest našao u više oblika i stilova vladavine te sam po sebi ima neutralno značenje. Sadržaj koji stoji iza određenog populista može ga odrediti u pozitivnom ili negativnom smjeru pa se tako kroz povijest ističu četiri podvrste: populistička demokracija, političarski populizam, reakcionarni populizam i populistička diktatura.
Danas se populizam najčešće definira kao ”politički pokret koji naglašava interese, kulturu i spontane osjećaje običnih ljudi nasuprot interesima i kulturi privilegirane elite.”
Ipak, u Hrvatskoj većina onih koji su se pozivali na narod i išli provjeriti definiciju populizma imaju manje ili više izraženu disleksiju. Definicija na njihovim usnama glasi otprilike ovako: Populizam je politički pokret koji iskorištava interese, kulturu i spontane osjećaje običnih ljudi za interese privilegirane elite.
Izmi politike u Hrvatskoj
Pojam ideologija, s naglaskom na onu političku, jedno je od najpoznatije djece Francuske revolucije. Kao što možemo svjedočiti četvrt tisućljeća kasnije jedno je od djece koje Revolucija nije pojela. Ideologija je nastala ulaskom nižih slojeva društva u politički život čime je započelo i doba demokracije.
Cilj koji je ideologiji postavio Destutt de Tracy bio je da „analizom duhovnih aktivnosti čovjeka, njihovi sadržaja i predodžbi utvrditi praktična pravila, primjenjiva u odgoju, pravu i politici.“
Romantični pogled na ideologije razbio je Marx opisavši je kao lažnu svijest. Ipak, kada se sumiraju definicije i poimanja ideologije moguće ih je svesti na sustav vrijednosti, vjerovanja i stavova koje pojedinac ili društvo ima i na temelju kojih promatra svijet oko sebe te djeluje na njega. Kao četiri najveće ideologije dvadesetog stoljeća izdvajaju se liberalizam, konzervativizam, socijalizam i nacionalizam koje su oblikovale svijet kakav danas poznajemo u manjoj ili većoj mjeri.
Ideologija se u Hrvatskoj vezuje najčešće na društvene rascjepe stare 75 godina. Razlog tome je negativna selekcija političara svakim novim sazivom Sabora koja je dovela do toga da političari nisu u stanju ideološki osviješteno i upućeno pričati o ekonomiji, slobodi, jednakosti, poimanju nacije…
Na njihovom searchu kad upišu izam ipak prije svega „iskoče“ nepotizam i klijentelizam.
1>1460
Građani na izborima ili kako se izlizanom frazom kaže na festivalu demokracije biraju kandidate koji na temelju njihove volje postaju zastupnici u Saboru. Oni od građana dobiju mandat koji ih ne obvezuje ničim nego savješću.
Ideja neobvezujućeg mandata zamišljena je s dvije pretpostavke, da osoba ima savjest i da razmišlja dugoročno te ne želi raditi mimo interesa birača koji su je birali.
Ipak, u Hrvatskoj je u prošlom sazivu Sabora 30 zastupnika izreklo poznatu poslovicu o pretpostavci i prebjeglo u drugi tabor kako bi se ogrebali za saborsku mirovinu, zaštitu od sudskih procesa, neki posao ili nešto četvrto.
Potencijalno rješenje ovog problema može biti u tome da stranke koje su osvojile mandat i raspolažu tim mandatom. Također, uvođenjem preferencijalnih glasova oni koji su odabrani pomoću njih imaju legitimno pravo tvrditi da nisu odabrani zbog stranke nego njih samih.
Problem se ne krije u tipu mandata nego u tome da u izbornoj demokraciji često jedan dan vrijedi više od 1460 onih koji dolaze nakon.
Izađi i bori se
Ne tako davno u povijesti čovjeka izbori su bili nezamislivi. Odluke su se donosile na potpuno drugi način. Svijetom su upravljali nasljedni vladari, oni koji su imali silu ili religijsku legitimaciju za donošenje odluka. Iz današnje perspektive djeluje nevjerojatno da nemaš biračko pravo. Takva svijest nije došla preko noći. Ona je rezultat stoljeća borbe čiji je temelj u odbacivanju feudalizma što je dovelo do slobodnijih ljudi koji su kroz revolucije došli do toga da budu dio političkog života, a mi je uzimamo kao nešto što se podrazumijeva.
Taj prvi korak napravili su samo neki. Društvo je i dalje imalo one koji su stajali u drugom redu bez prava. Žene i pojedine manjine doživljavani su kao manje vrijedni objekti koji nemaju dovoljne kapacitete da postanu politički subjekt.
Nakon cijelog dvadesetog stoljeća borbe da svi možemo birati i biti birani došli smo do toga da je u Hrvatskoj dovoljno osvojiti 20 % glasova birača i imati vlast u svojim rukama.
Moguće rješenje nalazi se u modelu koji implementira Belgija i još neke zemlje gdje biračko pravo prelazi gotovo u obavezu i izlaznost na izbore doseže nama nezamislive razine.
Ali uzalud i tako umjetno napuhana potražnja za izborima, kada rješenje problema treba tražiti na strani ponude.
Ponuda nisu samo stranke na izborima, ponuda su sve aktivnosti koje za društvo građani naprave i kreiraju u onih 1460 dana nakon izbora. Na temelju onoga što je dominiralo društvom u izlogu dobijemo i ne baš tako šareni artikl, ali krivnju za to trebamo tražiti i među sobom.