Poznato je da je debata iznimno moćna komunikacijska forma. Jedan od primjera za tu tvrdnju čuvena je debata Nixon-Kennedy nakon koje je Kennedy prešao u vodstvo i pobijedio na američkim predsjedničkim izborima.
Sudjelovanje u debati djeci i mladima omogućava na zanimljiv i uključiv način usvajanje i razvijanje vještina koje su teško savladive u nekom drugom obliku, pogotovo u našem obrazovnom sustavu, a to su vještine kritičkog mišljenja i uvjerljivog govorenja u javnosti, kao i vještine kvalitetnog istraživanja materije i timskog rada. Kroz debate djeca i mladi uče promišljati o društveno važnim temama. Usvajaju osnovne postulate javne komunikacije učeći kako se pravilno i kvalitetno informirati kako bismo zauzeli stav o nečemu te kako jasno artikulirati svoje stavove i uvjeriti druge u njih. Unaprjeđuju i način rada u timu te razvijaju razumijevanje za drugačija mišljenja i stavove, kao i njihovo uvažavanje. Rad u debatnim timovima ne dozvoljava a priori osuđivanje, već motivira na pronalazak nelogičnosti u suprotstavljenoj tezi, ali i pronalazak zajedničkih točaka oko kojih se može postići dogovor. Samim time debata je izvrstan alat za učenje i spoznavanje inkluzivnosti u društvu.
Vještina uvjerljivog govorenja je nešto što se uči i usavršava, a jedan od najboljih načina za to je debatiranje. Upravo sudjelovanjem u debatama uči se govorništvu. Kod djece i mladih takvom se aktivnošću na vrlo učinkovit način razvija samopouzdanje koje je potrebno kako bi javno nastupali i time se zalagali za svoje ideje, prijedloge i rješenja.
U debati se inzistira na kvaliteti argumenata što čini logos govora, zatim je važan kredibilitet i vjerodostojnost za ono o čemu se govori što čini govornikov ethos, a jednako je važan i način kako će se poruka prenijeti publici, to jest pathos. Tako da se u debatiranju kritičkim mišljenjem, vježbanjem argumentiranja i potkrepljivanjem iznesenih teza razvija sposobnost jasnog i nedvosmislenog artikuliranja stavova, a što utječe i na jačanje samopouzdanja.
Pojedinci se suočavaju i sa spoznajom koliko je bitno ne samo imati valjane argumente nego kako moć uvjeravanja uvelike ovisi i o izvedbi, čiji je zadatak omogućiti publici da se što bolje poveže s govorom i da ga doživi. Ono što će još djeca i mladi kroz debatiranje razvijati jest svjesnost za reakcije sugovornika i publike na to što se govori i kako konstruktivno replicirati u skladu s dobivenim povratnim informacijama.
Pored navedenih vještina jedna od izrazito važnih je i razvijanje sposobnosti da se ne samo čuju nego i razumiju argumenti sugovornika te da se konstruktivno odgovori na njihove protuargumente. Zanimljivost i korisnost debata nalazi se i u onim situacija kada se morate zalagati za tezu koja može biti suprotna vašim osobnim stavovima te ćete tako osjetiti kako i zašto je i ta pozicija za nekog smislena. Učimo se logičkim argumentima, ali isto tako i shvaćanju da smo mi i emocionalna bića te da je uvjeravanje proces u kojem se sugovornik mora i emocionalno povezati s temom, prepoznati se u njoj, a upravo time se otvaraju vrata razumijevanju i uvažavanja različitosti.
Edukativna funkcija očituje se i u temama koje se kroz debate obrađuju. Te teme su mahom recentne i od društvenog značaja i stavljaju djecu i mlade u poziciju formiranja, ali i propitkivanja vlastitih stavova o društvenim temama, što je važno upravo za afirmativne godine u kojima se nalaze.
Spomenute vještine važne su za razvoj svakog pojedinca, za njegov osobni uspjeh u školi, ali kasnije i u životu. No važne su i za društvo u cjelini jer osposobljavaju mlade za preuzimanje dužnosti odgovornih i angažiranih građana u demokratskom društvu, kao i za političko djelovanje. Pojedinci su sposobniji prosuditi o kvaliteti programa političkih stranaka i kredibilitetu političara te kompetentnije formirati stavove o važnim pitanjima za razvoj društva.
Ljudi su oduvijek imali potrebu za debatiranjem i raspravljanjem o aktualnim društvenim pojavama i problemima. Neformalne debate odvijaju se svakodnevno na društvenim mrežama, koje su ujedno razotkrile izrazito nisku razinu kulture komuniciranja u našem društvu, kao i nepoznavanje konstruktivnog načina raspravljanja i postizanja razumijevanja i uvažavanja.
Kada kao društvo budemo na višem stupnju komunikacijske kulture osnaženi vještinama kritičkog mišljenja i artikuliranja stavova, tada ćemo imati i veća očekivanja i zahtjeve prema političarima pa ćemo takve i birati. Često u svojem poslu susrećem poslovne ljude, znanstvenike, koji su vrhunski stručnjaci u svojoj domeni, ali koji zbog nedostatka rada na ovim vještinama ne znaju kako uvjerljivo i efektno komunicirati svoje ideje, projekte, rezultate rada. Nažalost, u životu ne dobijemo ono što zaslužujemo, nego ono što komuniciramo.
Još od Ciceronovog doba debate su bile jedan efikasniji lijekova za oporavak društva iz kriznih situacija, kao i za evoluciju društva jer nas uče principima kritičkog mišljenja, razumijevanju i poštivanju tuđih stavova i uvjerenja, toleranciji, uvažavanju i nenasilnim rješenjima nesporazuma.
Vještina koje su sadržane u debati postaju jedne od najvažnijih, čak bih se usudila reći i krucijalnim vještinama u svladavanju izazova koji su danas pred nama, a u prilog tome ide i činjenica da danas govorimo i o tako zvanoj komunikacijskoj inteligenciji (conversational intelligence) kao smjeru u kojem se dalje ljudska vrsta treba dodatno razvijati.
