Poslovno dopisivanje nije, niti može biti, dopisivanje uvaženih jezikoslovaca, kako bi se isti u tome nadigravali i polemizirali, ali određena razina pismenosti i ozbiljnosti u poslovnoj komunikaciji naprosto mora postojati.
Svi mi privatni poduzetnici, ali i mnogi drugi (ne)zaposleni građani, koji svakodnevno zbog prirode posla ili u potrazi za poslom razgovaramo i dopisujemo se sa postojećim i potencijalnim klijentima često doživimo „pravopisno-stilističke“ šokove prilikom izmjene rečenica s dotičnima. Naravno, zbog zaštite osobnih podataka, sveprisutnog GDPR-a, ali ponajprije zbog davne, nepisane, poslovne etike te pristojnog kućnog odgoja nećemo imenovati te osobe koje se često (o)sramote zbog lošega poznavanja hrvatskoga (ili nekoga stranog) jezika.
Štoviše, često se radi o visokoobrazovanim ljudima, intelektualcima, ponajprije onima iz prirodnih znanosti, koji često znaju docirati društvenjacima o njihovom poslu, omalovažavajući isti. S druge strane, isti ti prirodnjaci, „sveznalice“, oduzimaju pravo drugima da komentiraju njihov posao jer su, kako kažu, „nestručni“. O onima koji su (jedva) završili srednju ili samo osnovnu školu, a o svemu znaju sve, i u sve se upliću i o svemu imaju stav, ovoga puta nećemo. Dakako, uvažavajući njihovo pravo na mišljenje, kao i na poslovnu i životnu sposobnost da uspješno „plivaju“ kroz život i posao sve ove godine. I bez završene ozbiljne škole. I na tome im svaka čast. No to nikako ne znači da su se drugi uzalud školovali tolike godine. Jedni u prirodnim, a drugi u društvenim i humanističkim znanostima.
No, vratimo se „intelektualcima“. Naime, samo dva dana nakon 8. rujna, kad se na svjetskoj razini obilježavao Međunarodni dan pismenosti koji ima za cilj podsjetiti međunarodnu zajednicu status pismenosti i obrazovanja odraslih na globalnoj razini, u moju tvrtku IDI VIDI koja, među ostalim, nudi i usluge prevođenja i lekture od izvjesnog diplomiranog inženjera rudarstva pristigla je elektronička pošta sljedećeg sadržaja:
Poštovani,
javit čemo vam se za prijevode naših stranica na Slovenski, Njemački, Engleski, Arapski, Švedski i dr.Od 1992, dakle od osnivanja našeg poduzečaplačamo samo račune za isporučenu robu ili uslugu.Predračune nam ne šaljite, nečemo ih plačati.
Nekvalitetnu uslugu čemo vračati, kvalitetnu platiti – ponešto i mi znamo odavna.
Unaprijed se ispričavamo gospodinu ukoliko naknadno pročita ovaj članak i prepozna se, no novinarska i poduzetnička tajna me obvezuje da nikad ne otkrijem identitet spomenutog. Niti ću. No ovih nekoliko katastrofalno nepismenih rečenica (strah me i pogledati mrežnu stranicu te tvrtke na hrvatskom jeziku!) podsjetilo me na stanje u poslovnom komuniciranju u Hrvatskoj. Ovo je “plastični” primjer. Nikako iznimka. Jer više je ovakvih „dopisivanja“ nego što je ONIH “školskih”, odnosno pravopisno-gramatički ispravnih.
Naravno, nemam iluzija da je i ovaj moj tekst posve gramatički i pravopisno ispravan, niti mi je to bio cilj, jer ga „štrikam“ na brzinu i pod dojmom sam gore navedene elektroničke pošte diplomiranog inženjera rudarstva. I namjerno svoj tekst nisam poslao na dodatnu lekturu mojim kolegama lektorima da se čitatelj namjernik može uvjeriti da postoje osobe, ili ako hoćete intelektualci, koji bez pomoći profesionalnih lektora poznaju razliku između č i ć, odnosno kako se u hrvatskom jeziku pišu jezici (dakle, pišu se malim, a ne velikim početnim slovom), te da se iza godine osnivanja poduzeća stavi točka (1992.), itd.
No, poslovno dopisivanje nije, niti može biti, dopisivanje uvaženih jezikoslovaca, kako bi se isti u tome nadigravali i polemizirali, ali određena razina pismenosti i ozbiljnosti u poslovnoj komunikaciji naprosto mora postojati. Zapravo je i ovo jedan od dokaza fijaska obrazovnog sustava bivše države, ali i obrazovnog sustava moderne Republike Hrvatske, barem kad je riječ o poznavanju materinjeg, u ovom slučaju hrvatskog, jezika. Parafrazirat ću ovim putem onu poznatu izreku „da je pismen biti lako, pismen bi bio svatko“! Slažem se, biti pismen nije lako. No svi se moramo malo više potruditi i naučiti osnove usmene i pisane komunikacije, što smo već odavno trebali naučiti u osnovnoj i srednjoj školi. Jer dojam koji ostavljate na (potencijalne) klijente svojim nepismenim porukama putem elektroničke pošte vas obilježava kao poduzetnika ili obrtnika. Ne trebam niti napisati da na onaj gore navedeni upit nisam niti odgovorio jer unaprijed znam da je s takvima bolje ne raditi. Ako ne želiš probleme u poslu. Jer on, naime, ne zna da – ne zna (jezik). Niti je spreman uočiti i ispraviti vlastite pogreške, poglavito u području u kojem se evidentno loše snalazi. I to je ozbiljan problem za bilo kakvu poslovnu suradnju.
O nepismenim reklamnim porukama koje se šepure na veleplakatima ili u video i audio oglasima, gramatički i pravopisno pogrešno sročenim sloganima, ili o užasno lošim prijevodima i lekturama, primjerice, na turističkim pločama i u promidžbenim brošurama ili u jelovnicima skupih, elitnih, restorana i hotela diljem Hrvatske ovaj put nećemo. Uostalom, pogledajte samo fotografije, iste govore više od tisuću riječi.
