Nakon pročitanog članka autorice Višnje Gotal s portala 7plus, Regionalnog tjednika iz Varaždina, onaj ljudski nagon nas je nagnao da pokušamo pomoći, naravno koliko je to u našoj moći.
“Životni san mi je nekoliko četvornih metara sobice u koju bi stala peć, krevet i maleni zahod.”, izjavio je Kišiček
Krenut ćemo od tih riječi koje je Zlatko Kišiček izrekao. To su osnove koje bi trebao imati svaki čovjek. Važno je napomenuti da Zlatko ne traži plin ili struju, samo nekoliko četvornih metara i peć.
Nakon razgovora sa susjedom, saznali smo da je socijalna osviještenost ipak prisutna i na vodećim funkcijama. Članak je doprijeo do ključne osobe, te su iz Grada reagirali i posjetio ga je dogradonačelnik Lepoglave Hrvoje Kovač. Pred svima prisutnima obećao je da će Zlatko dobiti vodu i struju. To je hvalevrijedan čin, no nadamo se da neće ostati samo na obećanju. Vidjet ćemo uskoro.
Možda trenutno najvažnije je pribaviti mu adekvatnu hranu, jer Zlatko Kišiček nažalost nema zube, stoga teško žvače i guta hranu. Osim hrane, saznali smo što mu je sve potrebno, da se barem osiguraju osnove.
Krenimo redom: hrana, peć, kauč, sudoper, dva elementa za kuhinju, WC školjka, umivaonik, cipele veličine 43, odjeća veličine 52, donje rublje, koja krpa i ručnik…
Za izgradnju sobice potrebno je: cement 80 vreća x 25 kg, željezo mreža 4×6/6mm, cigla za dimnjak 3 metra, šoder 8 kubika, ljepenka 1 bala (10 metara), recitol 1 kanta, cijevi 10 metara fi 100 za septičku jamu, betonske cijevi od 100 cm i od 80 cm, 16 kvadrata podnih pločica i 12 zidnih.
Luksuz koji nikada nije imao: perilica rublja, mali hladnjak i mali televizor. Kada bi imao struju, to je nešto o čemu nikad nije ni razmišljao, no mi ipak navodimo.
Zlatko Kišiček je bolestan, teško jede, skroman je, živi u nehumanim uvjetima, nikada nije imao djevojku, a o njemu brine bolestan susjed Josip koji je isto tako u invalidskoj mirovini. Susjed živi 50 metara od trošne “kućice”, no svejedno pomaže. Ipak postoje dobri ljudi koji žele pomoći!
Pokušat ćemo pribaviti sve potrebno, zato ovim putem molimo sve zainteresirane, sve osobe koje mogu prikupiti osnovno za pristojan ljudski život da se jave i da to zajednički prikupimo i dostavimo direktno na njegovu adresu.
Svi oni koji su zainteresirani da sve zajedno prikupimo na jednome mjestu i dostavimo direktno na adresu mogu se javiti na redakcija@prglas.com, kontakt redakcija: 098 950 3695 ili direktno na susjedov broj. Kontakt: Zlatko Kišiček, Žarovnica 229. Susjedov broj mobitela: 091/57-333-75.
U razgovoru sa susjedom Josipom stekli smo dojam da mu je on velika podrška te da se brine svakodnevno o njemu i ono najvažnije – da mu je voljan pomoći. To nam je svima vjerujemo važno, s obzirom na mnoge nepravilnosti koje se javljaju prilikom prikupljanja pomoći potrebitima.
Pročitajte cijelu priču o Zlatku Kišičeku koji živi u ruševini :
Može li se živjeti siromašnije i gore? Zlatko je invalidna osoba, ali nema ni struje ni vode, čak ni pravi pod.
Mršavi čovjek pokušava ustati s niske stepenice da bi nas pozdravio. Oslanja se na tanak štap ručne izrade, jedna noga nekoliko centimetara kraća. Svježe obrijan, a na žici do njega nekoliko komada odjeće koju je, kako kaže, sam „ižuljio“ na ruke u vodi koju mu donesu susjedi.
Vode nema, struje nema, o plinu ili nekom drugom „luksuzu“ da i ne govorimo. Na toj stepenici sjedi od pet sati ujutro. I tako dok ne padne mrak.
– Slušam ptice, prođem nekoliko koraka jer više ne mogu – govori ovaj 45-godišnjak ne skrećući pogled s vaših očiju dok govori.
Zlatka Kišičeka iz Žarovnice sudbina nije štedjela. Sve je počelo još kad je imao deset godina. U četvrtom osnovne, kad je pao s trule grane oraha, nije mogao ni sanjati kako će zaigrani dječački pad usmjeriti njegov život.
Krivo zarasle kosti. Kralježnica nepovratno stradala što je s godinama sve više dolazilo do izražaja. Kad ga je koju godinu kasnije pogazio traktor, jedva je preživio – mjesec i pol dana proveo je u bolnici. No naizgled bezopasniji „obični“ pad prouzročio je puno teže posljedice. Kako zdravstvene, tako i životne.
Razgovor u pet
Zlatko Kišiček na svojoj stepenici „priča s ptičekima“.
– Sjedim ovdje i slušam. Što ću drugo? Ponekad mi nedjeljom dođu susjed Dejan ili njegov otac, poštar Joža, pa malo razgovaramo. Ali ljudi imaju svog posla i nemaju baš vremena, što je normalno. Kad dođu, taj mi je dan ispunjen – priča Zlatko Kišiček. Iza njega, kroz vrata, vidimo trule zidove, truli pod… Unutra je jedna fotelja na kojoj stoji odjeća, peć na drva, vitrina i kauč. Na kauču šilterica s hrvatskim grbom.
Grbom zemlje koja se zove socijalnom, a svoje siromašne građane ostavlja da žive ili, bolje rečeno, preživljavaju s 800 kuna na mjesec. Toliko, naime, iznosi Kišičekova mjesečna socijalna pomoć. Čudi nas što Zlatko Kišiček nema nikakvu osobnu invalidninu.
– Nisam nikada bio na procjeni invaliditeta. Nitko mi nije rekao – govori Kišiček. Novac koji dobije dâ poštaru Joži, koji mu onda kupi sve što mu treba za cijeli mjesec. I ne žali se.
– Barica, Jožina žena, fino kuha, osobito volim kad skuha juhicu. Ako hoću, kupi nareske ili paštetu – skromno govori Kišiček, niti jednom riječju ne žaleći se na mala primanja. Imao je i on snove. Kaže da ih je zaboravio.
Kad padne mrak, Zlatko Kišiček legne i čita uz svijeću. “Kratim si vrijeme. Imam sreću što mi jako dobri susjedi donesu uvijek neke novine da mi nije dosadno”, kaže.– Što će mi kad ništa ne mogu. Izgubio sam volju za bilo što. Nikamo ne mogu. Kao i svaki dječak, maštao sam o svemu i svačemu. Šest godina išao sam u školu, ali sam zbog neimaštine i bolesti morao prekinuti – govori Kišiček kao da prepričava neku knjigu ili film, a ne vlastiti život.
Nije želio biti astronaut, pilot ili policajac. Zlatko Kišiček maštao je o zidariji. Danas mu je zidarija također najveći problem – želio bi samo materijal za nekoliko četvornih metara sobice u koju bi stala peć i krevet. Njegovi susjedi zazidali bi mu sami sobičak, koji mu je životni san.
Živ u zemlju ne mogu
Dok ovo pišem, na televizoru iza mene komentator priča o tome kako su „Brazilci isplakali Amazonu suza“ zbog izgubljene nogometne utakmice od Njemačke. Na prvenstvo su potrošili 11 milijardi dolara. Manje od 0,0001 posto tog novca bilo bi dovoljno da jedan čovjek također “isplače Amazonu suza” – od sreće zbog sobe s kaučem i peći. Siromašni i bogati. Stara priča. Oduvijek i zauvijek.
Ali neke priče ostave dublji trag. Priča o Zlatku Kišičeku jedna je od njih. Nije samo siromašan, već invalid koji od svoje nastambe, ili ne znam kako bih nazvala „to“ gdje živi, jedva može pet koraka dalje. Pitali smo ga što mu je najveća želja u životu.
– Da vam pravo kažem, više ništa. Jer kad me to tako pogodilo, više mi se često ne da ni živjeti. Ozbiljno. Ne mogu nikamo… Pogledajte gdje i kako živim. Je li to život? A živ u zemlju ne mogu – priča čovjek od samo 45 godina. Jedino što želi je sobičak za kauč i peć. O WC-u koji nikada nije imao ne usudi se ni sanjati.
– Nisam nikada bio na procjeni invaliditeta. Nitko mi nije rekao – govori Kišiček
Kad padne mrak, Zlatko Kišiček legne i čita uz svijeću. – Kratim si vrijeme. Imam sreću što mi jako dobri susjedi donesu uvijek neke novine da mi nije dosadno, govori. Istovremeno se muči učiniti svaki korak koji ga fotograf zamoli kako bi ga slikao. Strah nas je da ne padne.
– Ajoj, koliko puta sam tu pao! Ne mogu izbrojiti – smije se.
U novinarskom poslu upoznate jako siromašne ljude koji jedva preživljavaju. I taman kad pomislite da ne može gore – dogodi se upravo to. Upoznate Zlatka Kišičeka.
Mlad, invalid, živi u ruševini do koje ne vodi ni put. Ne želi automobil, ne želi kuću, ne želi više novca, ne želi biti nikome na teret… Jedino što želi jest srušiti ovu, ionako polusrušenu kuću, i na istome mjestu sagraditi sobu od deset kvadrata. U kojoj bi i dalje uz svjetlost svijeće čitao novine, ustajao u pet ujutro, slušao ptice i napravio nekoliko koraka.
Lijepo prosim
– Jedino bih molio ako bih prije smrti živio u sobici u kojoj bih imao peć i krevet. I maleni zahod. To bih lijepo prosio. Desetak kvadrata. Samo materijal, zidare imam, moji dečki bi mi to napravili. Rekli su mi: „Probaj se snajti za materijal. Mi bumo zazidali.“ – Zlatko Kišiček je racionalan pa ne ramišlja o bacanju materijala ove „bajtice“. – Mogli bismo iskoristiti drva za grijanje. – kaže.ŽELJA
Ne želi automobil, ne želi kuću, ne želi više novca, ne želi biti nikome na teret… Jedino što želi jest srušiti ovu, ionako polusrušenu kuću, i na istome mjestu sagraditi sobu od deset kvadrata.Kontakt: Zlatko Kišiček, Žarovnica 229. Susjedov broj mobitela: 091/57-333-75
FOTO: SINIŠA SOVIĆ
